Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Retrospektiva filmova Szabolcsa Tolnaia: INTIMNI PEJZAŽI I UNIVERZALNE PORUKE

Szabolcs Tolnai (1971), mađarski filmski redatelj geografski transgresijskog vojvođanskog podrijetla, predstavio se prošlog četvrtka splitskoj publici kratkom retrospektivom svojih dugometražnih igranih radova. Prigodne projekcije organizirao je Kino klub Split u svojim prostorijama, a na repertoaru su se našla dva naslova – Nyári mozi (Ljetni film; 1999), te Fövenyóra (Pješčanik; 2007). U ugodno popunjenoj dvorani zainteresirani su mogli svjedočiti vještom autorskom razvijanju jedne drugačije i prilično endemske kinematogafije.
Tolnai zanatski suvereno barata temeljnim specifičnim obrascima tradicionalne istočnoeuropske produkcije utiskujući istovremeno u taj naslijeđeni kalup sasvim dovoljno vlastite energije i kreativnih inovacija. Postupak je to koji njegove filmove s prividne margine kojoj tematski, odnosno dramaturškim opsegom, gravitiraju s lakoćom izmješta u žarišni centar nudeći daleko šire horizonte mogućih interpretacija suvremene zbilje jednog specifičnog podneblja, ali i planetarnog ljudskog univerzuma u cjelini.
U njegovim filmovima patos i zavičajni sentiment višenacionalne Subotice u kojoj je rođen i odrastao padaju u drugi plan, te efikasno blijede ustupajući prostor fino ispoliranom ironijskom odmaku od niza klišea u koje, primjerice, nemušto zapada suvremena srbijanska filmska industrija referirajući na isti fenomenološki kontekst i okvir. Zbog toga je, unatoč povremenom koprodukcijskom manirizmu i, donekle, odabiru suradnika, autorove filmove posve pogrešno sagledavati kroz prizmu tipičnog srpskog filma. Istovremeno, iako neosjetnije, udaljeni su ponešto i od klasične mađarske produkcije jer im nedostaje specifičnih metafilmskih elemenata koji bi ih značajnije približili matici.
Naknadna kritička recepcija, čak i u nekim hrvatskim medijima, u Tolnaievom slučaju nije se uspjela efikasno otpraviti u politikantskom smijeru, te namiriti svoju predvidivu potrebu da u konačnom produktu redateljske imaginacije raspozna neke davno dokinute spone, te uzgred lamentira o prisilno prekinutom kontinuitetu duha jednog vremena i prostora. Tolnai je tu zamku do sada spretno izbjegavao zadržavajući filmsku scenu na razini puke forme definirane tek toliko da se uspješno premetne u platformu po kojoj stupaju nositelji radnje određeni isključivo svojim životnim energijama i nedoumicama. Oni pred sebe i gledatelja postavljaju prilično univerzalna eshatološka pitanja, a krv i zemlja su ovdje samo puke fakte od kojih ionako nema smisla bježati u transcedentalne sfere jer ćemo se, prije ili kasnije, ionako ponovo utopiti u njima.
Ljetni film je mikrobudžetni rad u trajnju od 65 minuta, samofinanciran je, većim dijelom oslonjen na glumačke usluge naturščika, ali istovremeno i neraskidivo povezan s kasnijim, zrelim Szabolcsovim filmovima. Kroz priču o umjetnicima amaterima s primitivnom opremom i oscilirajućim optimizmom po pitanju realizacije ovlaš definiranog projekta Tolnai je prošetao, u road movie stilu, pejzažima svog djetinjstva, pomalo neočekivano ih, u zanimljivo komponiranim kadrovima neobične geometrije, reducirajući na tek jedno drvo izdvojeno iz pejzaža ili priprostu konstrukciju na plaži koja se, zajedno s kupačima, gubi u dubokim i neartikuliranim planovima. Neosporno talentirani snimatelj ovog filma Milos Vlaski, pojasnio je Tolnai u pauzi između dviju projekcija, još uvijek čeka na svoj slijedeći projekt.
Pješčanik, nastao na temelju nešto slobodnijeg, uravnoteženo intimnog isčitavanja kompleksne autobiografske proze Danila Kiša, još jednog subotičanina s umjereno izraženim apatridskim sindromom, zrelo je filmsko ostvarenje realizirano uz pomoć sveprisutnog i višestruko nagrađivanog mađarskog snimatelja Gergelya Pohárnoka koji je plodnu suradnju s gotovo svim značajnijim mladim redateljima u zemlji odnedavna nastavio i koprodukcijama u zapadnoeuropskim državama. I u ovom slučaju su poslovične historijske konotacije kondenzirane u titrajuću mržnju i strah izmještene u daleko slojevitiju pozadinu, dok prednjim planom dominantno defilira niz likova čija univerzalna ljudska toplina efikasno ispunjava kadar po kadar, potiskujući mučni background izvornog teksta duboko pod filmski tepih.
Oba prikazana filma snimljena su u crno-bijeloj tehnici, realizirani su dvojezično, a karika koja je ovoga puta nedostajala svakako je treći dugometražni Tolnaiev igrani film Arccal a földnek (Licem prema zemlji; 2001). Produkcijski smješten između dva prezentirana naslova, a za razliku od njih snimljen u koloru, ovaj rad s temom konfliktne mobilizacije mladog Mađara u JNA sjajno zatvara svojevrsnu trilogiju poslije koje bi se od Tolnaia moglo očekivati da krene u nekom novom smjeru.
Nakon projekcija u Kino klubu Split organizirano je i prigodno druženje u prisustvu autora, raspravljane su filmske i sporedne teme, a najavljena je i daljnja suradnja na temelju ovog uspješno realiziranog linka koji bi u budućnosti lokalnoj publici mogao omogućiti da se upozna s još nekim značajnim redateljima iz susjednih zemalja čije radove rijetko ili nikako imamo priliku pogledati u redovnoj hrvatskoj kino i video distribuciji.

Darko Duilo