U vrijeme kada se u hrvatskoj kinematografiji definicija filmskog autora opasno svela na redatelja, koji je ujedno i pisac scenarija za vlastiti film, pojava Vedrana Šamanovića svijetli kao gotovo osamljen ostatak davnih vremena – pedesetih i šezdesetih godina – kada se za mjesto u tom gornjem kinematografskom domu uspio izboriti i pokoji pripadnik drugih filmskih profesija. U počasnu autorsku ložu tada se ulazilo i kroz mala vrata, mimo profesionalne matice, preko kinoklubova, gdje se uz poveće doze entuzijazma učilo i radilo sve i svašta, ali se isto tako htjelo biti drukčijim, svojim, Autorom.

Sinoć, na Prvom festivalu filmova o pravima djece, jedan mladi sudionik kaže: «Poslali nam Vedrana Šamanovića, on je neka velika faca u našem filmu…». Prošli me trnci. Znam da se bori za život, svi smo u mislima s njim, a ovdje ta izjava pršti od života i veselja, vedrine. Baš kao Vedran.
A onda, jutros, stiže [...]

Još radimo na osvježavanju materijala ove sekcije.