Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Wang Bing – Bezimeni čovjek (2010)

U petak 11. svibnja s početkom u 20.30 h u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj projekciji iz trotjednog ciklusa Kineski neodokumentaristički filmski pokret. Radi se o filmu Bezimeni čovjek (Wu ming zhe; 2010) u režiji  Wanga Binga, najreprezentatativnijeg pripadnika ove kineske nacionalne kinematografske trase oslonjene na tehničke improvizacije i (sub)ideološko interpretiranje dramaturgije proizišle iz svakodnevnih osobnih i socijalnih procesuiranja aktera s društvene margine. Može se reći kako su opusi kineskih neodokumentarista realizirani na tragu nekih standardnih temeljnih koncepcija (Jonas Mekas i slični autori) iz domene klasične filmske avangarde. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Wang Bing – Bezimeni čovjek (2010)

There is no absolute freedom for any filmmaker.

(Wang Bing)

Prošlogodišnji dobitnik Zlatnog Leoparda (za dokumentarni film Mrs. Fang; 2017) na međunarodnom filmskom festivalu u Locarnou Bing Wang (1967) vremenom je (preciznije – tijekom posljednjih nekoliko godina, a režijski je debitirao 2002.) postao raspoznatljiv kao najistaknutiji predstavnik novog kineskog dokumentarizma, unatoč činjenici što su neki od pionira „pokreta“ poput Wua Wenguanga, Kanga Jianninga ili Li Hong (prve žene ozbiljnije autorski angažirane u okviru proizvodnog trenda) već u svojim radovima iz devedesetih godina prošlog stoljeća dali naslutiti sve temeljne stilske odlike jednog kontroveznog isječka suvremene kinematografije. No, za razliku od inertnosti koja je opus ovih autora (radi se o ishodišno amaterskom sineatskom pristupu), neovisno o njihovim primarnim administrativno – tehničkim doprinosima ustroju nacionalanih televizija i sličnim produkcijskim zalaganjima, radikalno sputavala u opsegu, Bing Wang je (prvenstveno) temeljem ustrajnog opetovanja proklamiranih produkcijskih zahvata na konvencionalno eksperimentalnom dokumentarnom filmu za koje su kineski filmski analitičari skloni tom pristupu (koji je platformski ujedinio neodokumenariste) skloni tvrditi kako otvaraju prostor slobodnijem medijskom izražavanju u specifičnim uvjetima, formirao impresivnu distribuiranu filmografiju koju tvori dvadesetak vrlo reprezentativnih radova za koje je primio cijeli niz (relevantnih i manje relevantnih) nacionalnih i međunarodnih filmskih nagrada. Nakon što smo prošlog tjedna u Kino klubu Split prikazali dva tipična rada iz rane i zrele faze kineskog neodokumentarizma koji su, utemeljeno ponajprije na vještim montažnim procesima provedenim na temelju prilično sirovog, autentičnog filmskog materijala, prezentirali nedoumice i nezadovoljstvo mladih marginalnih umjetnika u Pekingu i temeljni nesklad u kontekstu odvijanja svakodnevnih socijalnih procesa u Guangzhou koji, donekle sukladno univerzalnoj raspravi o društvenom kaosu, eskalira u primjenu nasilja nad građanima od strane represivnog aparata, ovog petka dograđujemo prezentaciju šireg konsenzualnog koncepta kineskih neodokumentarista Bing Wangovim filmom Bezimeni čovjek (Wu ming zhe; 2010). Bezimeni iz naslova zapavo je neimenovani, „egzistencijalno kamuflirani“ kineski karizmat (propagiranje ineresa dijela populacije za ispraznu svakodnevicu krajnje naturaliziranog pojedinca kako vlasti u Kini markiraju karizmatske ličnosti, dijelom zbog bojazni o motiviranju masovnih religijskih praksi koje izbijaju u krvave sukobe, a dijelom zbog činjenice kako se radi o upitno duševno zdravim osobama, zabranjeno je zakonom, temeljem čega se, po sili, jedini akter ove specifične „dokumentarne pastorale“ nalazi u eksperimenalnoj filmskoj izolaciji koja ga čini atrakcijom po sebi neovisno o mogućoj zamjedbi o izostanku kontrapunktnih kadrova štovatelja i sljedbenika u koje, kako tumače neki kineski filmski kritičari skloni temeljitijim analizama nacionalnih dokumenarnih filmskih projekata, ne treba sumnjati jer ih uvijek ima, iako često vrlo malo). Dakle, bezimeni i (čak i u kineskim uvjetima) ubogi pustinjak portretiran u ovom filmu bez dijaloga živi u pećini pod zemljom, okružen pejzažima karakterističnim za zaostala područja i dovoljno daleko od razvijene civilizacije, te se na životu održava kao jalova i radikalna, te ponekad usiljeno arhetipska i donekle socijalano improvizirana jedinka formatirana u kompleksnosti kulture koja je intenzivnije (kao temeljni motiv) raspoznatljiva i kroz klasično nametnut koncept idejne kontroverze o slobodnom čovjeku nalik na, recimo, Knut Hamsunovog Isaka iz Blagoslova zemlje, romana koji je 1920. svome autoru osigurao Nobelovu nagradu za književnost. Dodatno ukazivanje na adaptaciju autora na dijametralno suprotni ideološki predznak (Knut Hamsun je pasivno adaptirao nacističke političke kompromise prisutne u norveškoj politici svoga vremena) koje bi predstavljalo i mogući pledoaje za radikalnije (izvanstrukovno) tumačenje ovog filmskog projeka, već samom naznakom zadane situacije efikasno kod gledatelja dokida analogije sa (moguće) similarno raspoznatljivim prvobitnim idealizmom situacije iz klasične književnosti i (bez da izazove mučninu) nameće kompromisnu (po pitanju slobode kao ideala) afirmaciju oprečne, ali i prilično univerzalne (Wang Bing nije komunistički ideolog), logike racionalanog društvenog integriranja.

Trajanje: 93 minute

Država: Kina

Jezik: film bez dijaloga/povremene nebitne opservacije na kineskom

Tehnika: kolor

 

Kineski neodokumentaristički filmski pokret

Kineski neodokumentaristički filmski pokret naziv je kojim se objedinjuje veći dio radikalnije autorski orijentirane filmske proizvodnje uopće u Kini producirane (uz određene državne potpore) od početka 90-ih godina prošlog stoljeća (s tragovima trenda i u suvremenoj filmskoj aktivnosti). Značajniji autori bili su (a uglavnom su i dalje aktivni) uglavnom djelatnici nacionalnih televizijskih studija kojima je omogućeno da u slobodno vrijeme dodatno koriste opremu za snimanje. Ograničeno slobodna dramaturgija (prepoznatljiva po određenim pravilnostima i potvđena naknadnim projektnim analizama) zasniva se na intenizivnijem iskazivanju konvencionalne društvene kritike zadane s relativne margine na kojoj ona donekle idealno korespondira s gledateljima na demokatskom zapadu. Tako su teme dokumentarističkih potreba za utvrđivanjem prethodno naznačetog similariteta postale portetiranje marginalaca s naglaskom na umjetnike i narkomane, dodatno improvizirano praćenje djelovanja tzv. karizmatskih pojava, te isticanje priprostosti prostog isječka populacije zadanog prema ruralnim ili urbanim obilježjima filmskog odnosa s prostorom. Profesor filmskih studija na londonskom King’s Collegeu Chris Berry, između ostaloga i ekspet za istočnoazijsku i kinesku kinematografiju i kulturu uredio je 2011. uz pomoć dviju manje poznatih suradnika/suradnica (Lu Xinyu i Lisa Rofel) zbornik „The New Chinese Documentary Film Movement: For the Public Record“  čije je izdavač Hong Kong University Press. Ovim trotjednim ciklusom Kino klub Split objedinio je filmove:

04.05.2018.     Wu Wenguang: Liulang Beijing – Zuihou De Mengxiangzhe (1990) ili Pekinško isposnišvo – Posljednji sanjari (Bumming In Beijing – The Last Dreamers)  

Weikai Huang – Xianshi Shi Guoqu de Weilai (2009) ili, prema engleskoj distribucijskoj sugestiji prijevoda, Nered (Disorder)

11.05.2018.     Wang Bing – Wu ming zhe (2010) ili Bezimeni čovjek (Man With No Name)  

18.05.2018.     Haibin Du – 1428 (2009)

 

Darko Duilo