Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Teinosuke Kinugasa & School of New Perceptions (1926 – 1928)

U petak 26. svibnja s početkom u 20.30 h možete prisustvovati projekciji filmova klasičnog japanskog redatelja inovatora Teinosukea Kinugasae: Kurutta ippêji (A Page of Madness – Dnevnik ludila; 1926), te Jûjiro (Crossroads – Križanja; 1928). Kinugasa je pri realizaciji ovih neovisnih autorskih produkcija surađivao s progresivnom japanskom literarnom skupinom Shinkankakuha (New Perception school – Nova škola pecepcije) u kojoj su snagom talenta za modernizaciju japanske književnosti dominirali autori Riichi Yokomitsu i Yasunari Kawabata (potonji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost). Teorijski su bili fokusirani na istraživanje fenomena literarne impresije kod čitalačkog auditorija, te uz to vezanu dinamiku formiranja novih modela percepcije uvjetovanih razvojem tehničko – tehnoloških inovacija moderne poput podzemne željeznice, avio prometa, te širenja i apsorpcije radijskih signala. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

 

Teinosuke Kinugasa & School of New Perceptions

Teinosuke Kinugasa (1896 – 1982) filmsku karijeru počeo je kao glumac zadužen za ženske uloge (onnagata) u tadicionalnim japanskim filmskim produkcijama s mizogenim teatarskim ishodištima (tzv. Wakashū kabuki teatar) kakve su bile čest slučaj u periodu od rane eksploatacije medija pa sve do godina ubrzanog tehnološkog razvoja neposredno pred Drugi svjetski rat. Režirati je počeo 1922. te realizirao impresivnih pedesetak (za tadašnje japanske uvjete) konvencionalnih “jidaigeki” igranih filmova oslonjenih na tadicionalne narativne forme i strukture prije nego li je stupio u kontakt s literarnom eksperimentalnom grupom Shinkankakuha (New Perception school – Nova škola pecepcije) u kojoj su snagom talenta za modernizaciju japanske književnosti dominirali autori Riichi Yokomitsu i Yasunari Kawabata koji su teorijski bili fokusirani na istraživanje fenomena literarne impresije kod čitalačkog auditorija, te uz to vezanu dinamiku formiranja novih modela percepcije uvjetovanih razvojem tehničko – tehnoloških inovacija moderne poput podzemne željeznice, avio prometa, te širenja i apsorpcije radijskih signala. Iz Nove škole percepcije razvila se japanska literarna, a uz nju i filmska (kao donekle logična joj eksenzija) suvremena avangarda u kulturi. Nijemi filmovi Teinosukea Kinugasae: Kurutta ippêji (A Page of Madness – Dnevnik ludila; 1926), te Jûjiro (Crossroads – Križanja; 1928), nastali su u kontekstu neposredne suradnje s prethodno navedenim (danas klasičnim) progresivnim književnicima, te predstavljaju najznačajniji materijalni dokaz širine njihovog djelovanja u inicijalnom periodu, širine koja je umnogome obilježila i donekle stihijsku modernizaciju cjelokupne japanske kulture. Višestruko nagrađivani Teinosuke Kinugasa 1954. je u Cannesu osvojio i prestižnu Zlatnu palmu za film Jigokumon (The Gate of Hell – Vrata pakla), iako je večina europskih i američkih kritičara njegov opus tretirala kao ekstremno filmsko eksperimentiranje donekle psihološki nedostupno tradicionalnoj zapadnoj festivalskoj publici.

 

Kurutta ippêji (1926)

Scenografski je film Kurutta ippêji (A Page of Madness – Dnevnik ludila; 1926) praktički u cijelosti smješten unutar prostora psihijatrijske klinike, preciznije specifičnog eksperimenalnog azila za duševne bolesnike iz kakvih su se upravo u periodu produkcije razvijale suvremene japanske bolnice i bolnički odjeli za umobolnike. Oslobođen od konvencionalnih uzusa struke zahvaljujući autorskom naglasku na low – cost castingu i provjerenoj tehničkoj podršci (snimatelj je bio stalni Kinugasain suradnik Kôhei Sugiyama, poznat i kao povremeni ingeniozni inovator u kontekstu japanske kinematografije), redatelj je tijekom odrađivanja setova furiozno kombinirao autorske intervencije na rubu eskapada koristeći se divljom ritmičnom montažom pojedinih sekvenci, distorzijom leća i asortimanom originalnih tehnoloških rješenja patentiranih s namjerom da što impresivnije prikaže abnormalne senzorne percepcije i perforirane vizije iz osjetilnog rakursa duševnog bolesnika. Kurutta ippêji je, uz Jûjiro (1928) jedan od dva filma koja je Kinugasa realizirao u tijesnoj suradnji s tada mladim književnikom, “perceptionistom” Kawabatom Yasunariem (1899 – 1972) koji će 1968. godine postati prvim japanskim dobitnikom Nobelove nagrade za literaturu (pridružiti će mu se Kenzaburō Ōe 1994). Kako se radi o nezavisnoj filmskoj produkciji kakve se u japanskoj kulturi često tretira kao hermetične i marginalne kulturne anomalije, film Kurutta ippêji proveo je (jedina kopija) 45 godina na autorovom tavanu, a prva javna projekcija odrađena je tek 1971., za što se pretpostavlja kako je zaslužna upravo prethodno navedena Nobelova nagrada uručena tri godine ranije scenaristi Yasunariu. Film Kurutta ippêji danas je tržišno dostupan i u digitalnom obliku.

Trajanje: 59 minuta
Jezik: nijemi film bez intertitlova
Država: Japan
Tehnika: crno – bijelo

 

Jûjiro (1928)

Kinugasa Teinosuke je tijekom predprodukcijskih preliminarnih aktivnosti na filmu Jûjiro (Crossroads – Križanja; 1928) putovao Europom, te u želji da svoj neovisni projekt adaptira za ciljano šire tržište posezao za čestim preinakama tijekom snimanja i montaže, zbog čega je ovaj (u japanu kultni) film kao krajnji proizvod dostupan u nekoliko inačica (adaptacija za “benshi” naraciju uživo, adaptacija za dodatne intertitlove, adaptacija za muzičku patnju i slično). Dramaturgija je smještena u Tokyo tijekom zrelog 18. stoljeća, a temelji se na scenografski lokaliziranom konfliktu s konceptom prostitucije u porastu i pridruženih joj društvenih tendencija unutar zadanog historijskog isječka, uslijed čega se dogodio i nagli porast broja duševnih bolesnika i samoubojica u Japanu, a što se obično, kada je suvremena psihijatrija u pitanju, donekle materijalistički tumači devijacijama u širem opsegu koncepta građanske spolnosti. Moglo bi se reći kako je Jûjiro filmska kronika spolno uvjetovane adaptacije neuroze s ekspanzijom aktera u totalno ludilo i smrt kao simbole ireverzibilnosti potpadanja pod modele socijalno disfunkcionalne korupcije spolnosti. Moglo bi se reći kako je Jûjiro svojevrsni impresionistički film s vizurama (postignutim zahvaljujući eksperimentalnom pristupu autora) karakterističnim za lucidni opijumski psihoanalitički san.

Trajanje: 74 minute
Jezik: japanski intertitlovi (engleski prijevod)
Država: Japan
Tehnika: crno – bijelo

 

Ukupno trajanje programa: 133 minute

 

Darko Duilo