Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Shyam & Tulsi Ramsay – Bandh Darwaza (1990)

U petak 10. studenoga s početkom u 20.30 h možete prisustvovati drugoj projekciji iz trotjednog ciklusa Indian Voodoo Cinema. Riječ je o filmu Bandh Darwaza (The Closed Door – Zatvorena vrata; 1990), specifičnom trash horror izdanku moderne indijske filmske produkcije na marginama bollywooda, u režiji braće Shyama i Tulsia Ramsay. Indijska “voodoo kinematogafija” kao opetovano tumačena „filmska religijska praksa“, napredno „garnirana“ magijskim atrakcijama, utabala je put specifično kodiranim filmovima na tragu magičnog realizma za koje se može reći kako su vremenom postali vrijedan dio globalne kulturne baštine u situaciji u kojoj je jedina alternativa indijske kinematografije bila potonuće u šareno egzotično komercijalno blato intelektualno plitke likovne depresije. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Shyam & Tulsi Ramsay – Bandh Darwaza

Sedmero braće Ramsay (izvorno Ramsinghanis) zasigurno su jedan od najbizarnijih fenomena u kontekstu cjelokupne indijske filmske industrije. Ponekad apostrofirani kao „komercijalni klonovi“ fenomenalne braće Marx ili vulgarni indijski odgovor na nepotističko – klanski ustroj suvremenog Hollywooda, zapravo su tek prilično logična posljedica indijske tradicionalne lokalne društvene matrice koja pogoduje obiteljskom biznisu čak i kada je filmska proizvodnja u pitanju. Braća Ramsay karijere su izgradili na marginama bollywoodske centralizirane filmske mašinerije zahvaljujući prethodnoj infiltraciji u poslove s trgovinom elektronskom robom koju je, po doseljenju obitelji iz Karachia (Pakistan) u Bombay, njihov otac, vješt trgovac i filmski producent Fatehchand U. Ramsay, (između ostalog) dobavljao i distribirao i za potrebe bollywoodskih studija. Moglo bi se kazati kako je filmografija braće Ramsay arhivski kategorizirana (nalik dobrom dijelu američke trash produkcije) kao izdanak bollywooda koji se uspješno otimao strožoj sistematizaciji zahvaljujući hrabrosti i inovacijama u okviru ugovora s velikim studijima na što smo navikli i kada su u pitanju neki od europskih i američkih autora sleaze i gore filmova (dakle – pretežito horrora kada je žanrovsko svrstavanje predmet rasprave). Reprezentativni ekskluzivac ove bizarne sineatske obitelji svakako je Shyam Ramsay, uz brata Tulsia autor filma Bandh Darwaza (The Closed Door – Zatvorena vrata; 1990) kojeg možete pogledati ovog petka u organizaciji Kino kluba Split. Osim što je realizirao tridesetak (danas več klasičnih) indijskih horror filmova, Shyam je poznat i kao tzv. „programer“ privatnih indijskih televizijskih kanala koji su, počevši od osamdesetih godina prošlog stoljeća, postali jedinstveni fenomen zahvaljujući neprestanom umnažanju koje se opire bilo kakvoj komparaciji neovisno o tržišnim dimenzijama. Za sada posljednji Shyamov igrano – filmski projekt suvremeni je horror na temu vampirizma distribuiran pod engleskim nazivom Neighbours (Susjedi; 1990), a u postprodukciji mu je novi film radnog naziva Koi Hai koji bi se u indijskim i američkim kinima trebao pojaviti krajem ove godine. Kako bi se intenzivnije naglasila bollywoodska margina i sklonost filmskoj avangardi kada su opusi braće Ramsay u pitanju važno je naglasiti kako su filmove s početka karijere snimali u vremenskom odmaku od mjesec ili dva dok je tadašnji (osamdesete) standard bio nešto preko jedne godine po projektu. Koristili su se uslugama naturščika i izbjegavali velike zvijezde bollywooda, svu opremu su rentali, a setove definirali uglavnom izvan studija, dok je koreografski i kostimografski aspekt njihovih radova bio definiran onim što bi pronašli na terenu tijekom snimanja ili po ormarima ljudi koji su bili angažirani na setovima. Unatoč prethodno navedenom konačni produkti takvog pristupa, filmovi braće Ramsay, nikada nisu trpjeli etiketu amaterizma jer su ostavljali nepobitan dojam (unatoč nezahvalnom žanrovskom horror kontekstu koji je nametao bollywoodski establisment) atraktivnih umjetničkih uradaka. Filmski kritičari i analitičari braću Ramsay definiraju i kao „kraljeve“ tzv. „doom boom“ perioda kako indijci nazivaju vrijeme dominacije bollywoodske, relativno nezavisne, margine u odnosu na mainstream. Vizualno, većina poznavatelja njihovu kinematografiju smješta u filmsku domenu kojom dominiraju autori poput talijanskog majstora Maria Bave ili redatelja na platnoj listi britanskog Hammer filma. Tradicionalne prepiske karakteristične za sve relevantnije bollywoodske projekte ima i u njihovim radovima, pa se tako, sistematičnijim uvidom u totalitet opusa braće Ramsay, može razaznati cijeli niz autorskih postupaka „kloniranja“ krucijalnih kadrova iz hollywoodskih hitova kao što su notorni kultur – fenomeni tipa Poltergeista ili Exorcista, te franšizni hitovi nalik serijalu A Nightmare on Elm Street. Iako su vremenom stekli status bollywoodskih slobodnjaka nad čijim projektima producentske kuće nisu imale osobitih ingerencija, filmovi im nisu izbjegli cenzorske škare indijskoga kulturnog establishmenta, pa im je, primjerice, film Veerana iz 1988. nepovratno kompromisno „sjecnut“ na čak 46 mjesta, uglavnom zbog „rubno neukusnog“ kombiniranja religioznosti, nasilja i seksa. Zanimljivo je napomenuti i kako svi njihovi filmovi završavaju scenama razaranja (eksplozije) središnjeg monstruma kao personifikacije zla, što se može pripisati upravo autorskoj integraciji voodoo simbolike u središnju dramturšku os(ovinu). Kako ne bi dalje raspravljali spoiler elemente prisutne i u filmu Bandh Darwaza, razmotrimo na kraju  i temeljne scenarističke odrednice ovog uratka. Dakle, film počinje scenama odrađenim na autentičnim ruševinama Kali Paharia, indijske ruralne komune u neposrednoj blizini grada Bagara na sjeverozapadu države. Vampiroliki Nevla dominira sablaznim teritorijem ubirući svoj krvavi danak i zavodeći žene kako bi koristeći ih širio svoje „zlo sjeme“. Asistiraju mu korumpirane sluge koje mu privode žrtve kako se sam ne bi morao zamarati. Među slugama se ističu zla vještica Mahua, mahniti svećenik Mahaguru i čarobnjak Tantrik. Naizgled nevina Mahua svakodnevicu provodi kao služavka kod barona Thakura Pratapa čija žena Lajo ne može zanijeti i roditi dijete. Zloćudna Mahua koristi se tom situacijom kako bi bijednu Lajo, uz Thakurov pristanak, privela Nevli i omogućila joj da ipak obavi porod zahvaljujući crnomagijskom, voodoo ritualu. Bandh Darwaza je film skriptom temeljito oslonjen na koncept Bram Stokerovog Dracule. U kontekstu kinematogafije braće Ramsay ističe se i kao relativno visokobudžetni projekt s određenim dodatnim estetskim kvalitetama koje su ponekad groteskno isprovocirane, primjerice, atraktivnim zumiranjem divljih konja i šišmiša, zahvaljujući čemu se stiče dojam (filmska iluzija) kako su te životinje integrirane u uži i širi dramaturški okvir jer djeluju scenografski naturalno i logično pridruženo (snimatelj je bio Gangu Ramsay). Viša produkcijska razina najočitija je u tretmanu zvuka iz čega proizlazi i niz razigranih glazbenih vinjeta (ipak se radi o bollywoodskom projektu) koje se vežu za tmaste kadrove tamnica, kripti ili kišnih dvorišta noću. Crnomagijski i voodoo rituali već u prvom dijelu filma prerastaju u dramaturško – scenogafski stereotip, a fascinatna uigranost glumaca među kojima su većina amateri bez osobitog iskustva čini film dodatno privlačnim mahom fanovima žanrovskog horora, ali ne i samo njima. Bollywoodski Drakula i pridruženi mu monstrumi u netipičnoj šarenoj odjeći izmamiti će svakako i poneki „žanrovski neovisan“ osmijeh.

Trajanje: 145 minuta

Država: Indija

Jezik: hindi (engleski titlovi)

Tehnika: kolor

 

Indian Voodoo Cinema

Indijska kinematografska mašinerija recentno proizvede preko 1500 filmova godišnje. Bollywoodski (grad Bombay je produkcijski kaptol) filmski komercijalni eksport predstavlja, u prosjeku, nešto manje od trećine profesionalnih, administativno zavedenih radova u odnosu na prethodno navedeni impresivni anualni skor. Ostatak produkcije raspoznatljiv je kao tzv. Indywood, a pod ovom nezgrapno sročenom egidom podrazumijeva se proizvodnja na širem indijskom teritoriju, donekle lišena komercijalnih naznaka, bliža određenju filma kao umjetničke prakse, te često autorski konfrotirana s mainstreamom i prilično nezavisna. Dok američka i europska publika uglavnom favorizira bollywoodske hitove, indywoodski radovi postižu relativne uspjehe na tržištima srednjoistočne Azije i istočne Afrike. Konvencionalni indijski film od samih je začetaka temeljito definiran i specifičnom religijskom obligacijom, jer je poznato kako se (tradicionalno) napredne kulturne prakse u Indiji razvijaju na temelju nedokučivog religijskog multipliciranja konfliktne vjerske obrednosti što iznova iritira nove koncepte uhodavanja konvencija društvenog opstanka u prethodno specifično dividiranom kontekstu. Pionir indijske kinematografije Dadasaheb Phalke (1870 – 1944) često je isticao kako je za trasiranje njegove karijere najzaslužnija činjenica bila nazočenje projekciji filma From the Manger to the Cross or Jesus of Nazareth (Od jasli do križa ili Isus Nazarećanin; 1912) u režiji eponimnog američkog „kršćanskog redatelja“ iz perioda nijemog filma Sidneya Olcotta (1873–1949). Prve naznake alterniranja filmske proizvodnje u pravcu degradiranja religijskog ishodišta indijske kinematografije pedesetih je godina prošlog stoljeća dao pokret u kulturi poznat kao Parallel cinema. Prethodio je francuskom i japanskom novom valu, a po pitanju filmske estetike bio je blizak talijanskom neorealizmu. Temeljna ideološka odrednica bila mu je razgradnja tradicijskih društvenih matrica u pravcu tumačenja statusa quo u državi koja se tada kao i danas činila posve imunom na sekularizacijske procese. Značajniji autori u okviru pokreta bili su Satyajit Ray, Mrinal Sen, Ritwik Ghatak i Tapan Sinha. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća parallel cinema trend razvio se u ono što aktualno raspoznajemo kao indijsku art kinematografiju, a rani eksponenti (moglo bi se reći druge generacije) bili su, između ostalih, Shyam Benegal, Mani Kaul, Rajinder Singh Bedi, Kantilal Rathod i Govind Nihalani. Unutar zadanog vremenskog isječka moguće je razmotriti i tzv. kinematogafski voodoo trend na koji referiramo ovim ciklusom projekcija u organizaciji Kino kluba Split. Iako ishodišno vezan za širi afrički prostor voodoo koncept u kulturi u Indiji je, zbog izmještanja iz primordijalno – tribalnog u strogi religijski društveni okvir, postao relevantan pokretač kreativnih energija i model svakodnevne deduktivne primjene kognitivne obmane poznate kao Deus ex machina. U modernom vremenu, ali i u „zaostalom“ kulturnom modulu u kojem je slijediti tradicionalnu (purificirano vjersku) logiku odnosa prijetilo prkosom prema zdravom razumu, obrat prema voodoo ishodištima predstavljao je donekle paradoksalni kreativni refresh filmskim autorima, a može se reći i kako je fundirao svojevrsni trend – koncept u umjetnosti općenito na indijskom teritoriju. Opetovano tumačena „filmska religijska praksa“, ali napredno „garnirana“ magijskim atrakcijama, utabala je put specifično kodiranim filmovima na tragu magičnog realizma za koje se može reći kako su vremenom postali vrijedan dio globalne kulturne baštine u situaciji u kojoj je jedina alternativa indijske kinematografije bila potonuće u šareno egzotično komercijalno blato intelektualno plitke likovne depresije. Ne treba čuditi ni dobar odjek na zapadu, posebice uzme li se u obzir kako je voodoo ishodišno moguće definirati kao specifični konceptualni bastard ranoreligijskih afričkih praksi poznatih kao Yoruba i Fon s donekle raspoznatljivom teksturom primarne kršćanske matrice oko koje se i danas vode institucionalne dvojbe, što predstavlja specifičnu atrakciju čak i kod konzervativnije publike sklone atraktivnim filmskim eskatološkim paradoksima. Crnomagijski zaziv kardinalni je argument Institucije, a grnčarija i simbolizam krpene lutke estetske su univerzalije nalik ružićastim plamencima kada je, primjerice, radikalno kontrapunktni trash kulturni koncept u pitanju. Važno je naglasiti kako voodoo tradicije na indijskom teritoriju ipak nisu vjerski mainstream fenomen, dapače – predstavljaju svojevrsnu avangardu na rubu sankcija i razglabanja o ekscesima u kulturi, a značajniji udio u obrednosti naroda čine na područjima Zapadnog Bengala, Odishe (Orissa), te među plemenima na teritoriji srednjoindijske savezne države Chhattisgarh. Iako smo ovim ciklusom objedinili relativno recentnije filmove (relativno s obzirom na dugogodišnju praksu čiji su izdanci moderne u pitanju) važno je napomenuti kako bi se fenomenološki root, kada bi proces sustavnijeg strukovnog analiziranja nepreglednog filmskog taloga bio u pitanju, morao tražiti upravo u primarno naznačenom periodu procvata Parallel cinema pokreta. Ključni rad svakako bi predstavljao film (trosatni ep) Awaara (The Vagabond – Skitnica; 1951) redatelja Raj Kapoora (1924 – 1988), jednog od najinfluentnijih glumaca i redatelja u povijesti indijske kinematografije. U ovom pregledu, unatoč transparentnim voodoo referencama i dalekosežnom međunarodnom utjecaju, filmovi nalik naznačenom uratku izostavljeni su zbog moguće zamjerke iz domene razaznavanja „komercijalnog konfekcijskog štofa“ (neovisno o objektivnoj kvaliteti), što se kosi s programskim načelom Kino kluba Split kojem je težište zacrtano primarnim refleksijama na fenomen filmske avangade. Slijedom svega do sada navedenog ciklus Indian Voodoo Cinema objedinjuje filmove:

03.11.2017. Mani Kaul – Mati Manas (1985)

10.11.2017. Shyam & Tulsi Ramsay – Bandh Darwaza (1990)

17.11.2017. Satyajit Ray – Joi Baba Felunath (1978)  

 

 

Darko Duilo