Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Satyajit Ray – Joi Baba Felunath (1979)

U petak 17. studenoga s početkom u 20.30 h možete prisustvovati zaključnoj (trećoj) projekciji iz trotjednog ciklusa Indian Voodoo Cinema. Riječ je o filmu Joi Baba Felunath (The Elephant God – Slonovsko božanstvo; 1979) kultnog redatelja  Satyajita Raya, uratku koji obiluje sadržajima specifičnima za indijsku suprakulturnu, transcendentalnu društvenu matricu. Opijumski ovisnici, pokradene relikvije iracionalnog „voodoo“ predznaka, sepijom tonirane urbane zabiti kojima vladaju primordijalna pravila ponašanja i „lome“ se filmske sjene u fokusu kamere dok se odvijaju radnje jurnjava i potjera uz ogoljelu muzičku pozadinu zasnovanu na tradicionalnim pravilima arhaične kompozicije samo su dio repertoara iluzionističkih filmskih majstorija zbog kojih je Satyajit Ray u gabaritima indijske kinematografije i sam postao svojevrsno „arhivsko božanstvo“. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Satyajit Ray – Joi Baba Felunath

Satyajit Ray (1921-1992), indijski filmski redatelj, scenarist, ilustrator, kompozitor, grafički dizajner, literarni inovator, izdavač, kritičar i kaligraf, pred sam kraj života – preciznije: tri tjedna prije smrti, primio je na samrtnoj postelji u bolnici u rodnoj Calcutti (Zapadni Bengal) Oscara za životne zasluge. Žiri Američke filmske akademije koji su tom prilikom sačinjavali James Ivory, John Schlesinger, Elia Kazan, Lord Richard Attenborough, Martin Scorsese i George Lucas koji je održao prigodni govor na ceremoniji dodjele (dakle reprezentativni uzorak anglosaksonskih majstora sineasta) istakao je činjenicu Rayeve prirodne originalnosti u pristupu filmskoj materiji i rijedak humanistički redateljski nerv za kojim su se preporučili povoditi (ne samo američkim) mladim redateljima u potrazi za osobnim autentičnim pristupom i izvornim autorskim filmskim rukopisom. Ne treba čuditi kako je obrazloženje javno interpretirao upravo kontroverzni George Lucas, kojem je to bila idealna prilika da istovremeno potvrdi i (sistematičnijim analitičarima otpočetka razvidan) estetski raspoznatljiv utjecaj indijskih (bollywoodskih) produkcija na prve segmente svoje famozne franšize Star Wars (Ratovi zvijezda; 1977-20..). Satyajit Ray do danas je, unatoč masovnoj filmskoj proizvodnji u Indiji (s ponekad izvrsnim odjekom nekih projekata na teritoriji SAD-a), ostao jedini indijski autor koji je primio ovu prestižnu nagradu. Američki redatelj Wes Anderson (1969) sklon je tumačiti vlastitu filmsku estetiku upravo presudnim osobnim iskustvom pasioniranog absorbenta kinematografije pokojnog indijskog majstora, a često ga ističu i drugi hollywoodski autori mlađe generacije koji su ozbiljno shvatili poruku svojih iskusnijih kolega otpravljenu tijekom dodjele prethodno spomenute laskave nagrade. Filmovi i literatura Satyajita Raya utjecali su i na intelektualno formiranje internacionalnih kulturnih „gromada“ poput Michelangeloa Antonionia, Arthura C. Clarkea, Akire Kurosawe, Jeana Renoira, Johna Hustona, Henria Cartier-Bressona, Salmana Rushdiea, Yehudia Menuhina i Maqboola Fida Husaina. Satyajit je, što je donekle presudno odredilo njegov životni put, bio izdanak stogodišnje loze indijskih intelektualaca. Njegov djed Upendrakishore Ray – pisac, ilustrator, filozof, izdavač i astronom bio je lider pokreta Brahmo Samaj, hinduski reformist i monoteistički socijalni teolog koji se zalagao za svojevrsnu divinizaciju društvenog dijaloga na temelju koje je trebalo vremenom razgraditi religijski konflikt u širem kontekstu indijske društvene zajednice (donekle sukladno klasičnoj sociologijskoj praksi utemeljenoj na postulatima teorije odumiranja religije Émilea Durkheima). Sukumar Ray, Upendrakishoreov sin, iz revolta prema donekle grandomanskom pothvatu svoga prethodno navedenog oca, povukao se u relativno uskogrudu zabran pabričenja autorskih litearnih opservacija na bengalskom jeziku, a narodnu je kulturnu matricu trajno obilježio tzv. „abol tabol“ lirikom (anglosaksonci bi kazali – „nonsens rhyme“), preciznije – poetskim uradcima na tragu dadaizma koji su glorificirali populistički status quo kada je stanje svijesti multimilijunske državne zajednice u pitanju. Satyajit Ray, dakle – Upendrakishoreov unuk i Sukumarov sin – duhovno je slijedio, može se kazati, srednju crtu razgraničenja koju su mu nametnuli njegovi pretci. Afektirala ga je orijentalna umjetnost i mistična svakodnevna sfumatozna atmosfera rodne Callcutte koju je nevoljko i rijetko napuštao; primjerice – zbog studija u Santiniketanu gdje se presudno otpravio zbog mladenačke impresije litearnim djelima Rabindranatha Tagorea (1861-1941) koji mu je postao mentor na katedri za umjetnost lokalnog sveučilišta koje je sam pokrenuo. Tijekom i naposredno nakon studija (po povratku u magnetično – magično okružje Calcutte) Satyajit je radio kao novinar i ilustrator komercijalnih književnih izdanja što je predstavljalo humus iskustva na kojem su, zahvaljujući njegovoj izraženoj imaginaciji, konstruirani (prvobitno zamišljeni kao dječji strip junaci) likovi inspektora Felude (ingeniozne groteskne kreature na tragu indijske parafaze Scherlocka Holmesa, genijalnog detektiva fin de siècle perioda – produkta plodnog pera škotskog književnog klasika Arthura Conana Doylea (1859-1930), te profesora Shonkua, znanstvenika u komplotu zaostale mitsko – mitološke pučke svijesti i prosvjetiteljskih nagnuća suvremenih indijskih intelektualaca iz istog, prethodno naznačenog, perioda. Feluda će godinama kasnije postati i središnji lik (autorski) nedovšene filmske trilogije čiji ćemo središnji segment u režiji Satyajita Raya prikazati ovoga petka u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split. Treću filmsku instalaciju sage o Feludi, kao i sve ostale sequele, godinama nakon Rayeve smrti režirati će imanentni indijski filmski autori mlađih generacija, ali samo za prva dva nastavka u režiji Satyajita Raya može se kazati kako uživaju kultni status (ne samo kada je indijska publika u pitanju). Prvobitni akcelerator Rayeve karijere u pravcu filmske proizvodnje bili su, prije svega, osobni susret s Jeanom Renoirom, te prisustvovanje londonskoj projekciji filma Ladri di biciclette (Bicycle Thieves – Kradljivci bicikala; 1948) u režiji talijanskog majstora neorealizma Vittoria De Sicae. Prvi film koji je Ray režirao bila je žanrovska drama Pather Panchali (Song of the Little Road – Priča o puteljku; 1955) za koji je osvojio čak 11 međunarodnih filmskih nagrada na raznim festivalima, uključujući onaj prestižni u Cannesu 1956. Uslijedila su dva similarna projekta kojima je zatvorio tzv. Apu trilogiju o mladom istoimenom Bengalcu i njegovom odrastanju početkom dvadesetog stoljeća. Sveukupno, Ray je za života realizirao 32 najviše filmske nagrade na gotovo svim relevantnim, velikim filmskim festivalima, prije nego li mu je, tik pred smrt, uručen i počasni Oscar spomenut na početku ovog anlitičkog pregleda. Kao vrhunac svog sineatskog djelovanja često je (pomalo ironično) isticao naoko benigni, „light“ dokumentarac o životu i djelu Rabindranatha Tagorea (Rabindranath Tagore; 1961), kao i nekoliko kratkometražnih uradaka nastalih na temelju ingenioznih literarnih predložaka tog doživotnog intelektualnog uzora, kako ga je znao nazivati. Nakon Charliea Chaplina, Satyajit Ray je bio drugi redatelj u povijesti koji je primio počasni doktorat na Sveučilištu Oxford. Režirao je svukupno 36 filmova (dugometražnih igranih, dokumentarnih i kratkih), te publicirao nekoliko zbirki kratkih priča, kao i brojne zapažene novele. Joi Baba Felunath (The Elephant God – Slonovsko božanstvo; 1979), film koji u sklopu ovomjesečnog ciklusa Indian Voodoo Cinema prikazuje Kino klub Split (digitalna kopija) obiluje sadržajima specifičnima za indijsku suprakulturnu društvenu matricu. Opijumski ovisnici, pokradene relikvije iracionalnog „voodoo“ predznaka, sepijom tonirane urbane zabiti kojima vladaju primordijalna pravila ponašanja i „lome“ se filmske sjene u fokusu kamere dok se odvijaju radnje jurnjava i potjera uz ogoljelu muzičku pozadinu zasnovanu na tradicionalnim pravilima arhaične kompozicije samo su dio repertoara iluzionističkih filmskih majstorija zbog kojih je Satyajit Ray u gabaritima indijske kinematografije i sam postao svojevrsno „arhivsko božanstvo“. Prethodni Rayev film s inspektorom Faludom kao glavnim filmskim karakterom (u oba slučaja odigrao ga je neprevaziđeni Soumitra Chatterjee, za kojeg bi se moglo kazati kako je u indijskoj kulturi, a posebice u kinematografiji relevantan barem koliko i notorni Rade Šerbedžija na kulturnom planu bivše Jugoslavije) bio je Sonar Kella (The Golden Fortress – Zlatna utvrda; 1974). Zbog specifičnog transponiranja temeljnih dramaturških odrednica koje su definirane u tom pionirskom sineasiranju Feludinog karaktera prvobitno definiranog kao junaka dječjih novela, potrebno je naglasiti, zbog boljeg razumijevanja fabule, kako je Feludin dr. Watson (Sherlockov asistent i suputnik u prototipskim djelima Arthura Conana Doylea) njegov rođak, bizarni Tapesh Ranjan Mitter (aka Topshe), a u avanturama im se pridružuje i autor detektivskih pulp – romana Lalmohan Ganguly (aka Jayatu), ironična parafraza samoga Doylea, koji vrijedno napuhuje njihove istraživačke eskapade za potrebe masovne publike. Generička struktura skripte osovljena je na „voodoo“ statuu iz naslova filma i njen nestanak, a svako daljnje apostrofiranje zapleta moglo bi predstavljati svojevrstan spoiler zahvaljujući nesvakidašnjim improvizacijama na scenarističkoj razini. Snimatelj je bio indijski veteran Soumendu Roy (1933) koji je, zbog principijelnog autorskog konflikta s komercijalnom produkcijom, odbio više angažmana tijekom karijere nego li ih je realizirao, a za nesvakidašnji tretman zvuka zaslužan je Robin Sengupta, ključna figura kada je sound background indijske filmske alternative u pitanju. Joi Baba Felunath (The Elephant God – Slonovsko božanstvo; 1979) istinski je produkt filmske avangarde iako ga većina analitičara ističe kao konvencionalno filmsko ostvarenje. U okvirima Rayevog opusa ovaj film uživa status upravo kao i, primjerice, Američki grafiti (American Graffiti; 1973) unutar, kada je komparativna rasprava o Rayevoj kinematografiji u pitanju, filmografije neizbježnog i nedodirljivog Georgea Lucasa. May the voodoo force be with you…  

Trajanje: 123 minute

Jezik: bengalski (engleski titlovi)

Država: Indija

Tehnika: kolor

 

Indian Voodoo Cinema

Indijska kinematografska mašinerija recentno proizvede preko 1500 filmova godišnje. Bollywoodski (grad Bombay je produkcijski kaptol) filmski komercijalni eksport predstavlja, u prosjeku, nešto manje od trećine profesionalnih, administativno zavedenih radova u odnosu na prethodno navedeni impresivni anualni skor. Ostatak produkcije raspoznatljiv je kao tzv. Indywood, a pod ovom nezgrapno sročenom egidom podrazumijeva se proizvodnja na širem indijskom teritoriju, donekle lišena komercijalnih naznaka, bliža određenju filma kao umjetničke prakse, te često autorski konfrotirana s mainstreamom i prilično nezavisna. Dok američka i europska publika uglavnom favorizira bollywoodske hitove, indywoodski radovi postižu relativne uspjehe na tržištima srednjoistočne Azije i istočne Afrike. Konvencionalni indijski film od samih je začetaka temeljito definiran i specifičnom religijskom obligacijom, jer je poznato kako se (tradicionalno) napredne kulturne prakse u Indiji razvijaju na temelju nedokučivog religijskog multipliciranja konfliktne vjerske obrednosti što iznova iritira nove koncepte uhodavanja konvencija društvenog opstanka u prethodno specifično dividiranom kontekstu. Pionir indijske kinematografije Dadasaheb Phalke (1870 – 1944) često je isticao kako je za trasiranje njegove karijere najzaslužnija činjenica bila nazočenje projekciji filma From the Manger to the Cross or Jesus of Nazareth (Od jasli do križa ili Isus Nazarećanin; 1912) u režiji eponimnog američkog „kršćanskog redatelja“ iz perioda nijemog filma Sidneya Olcotta (1873–1949). Prve naznake alterniranja filmske proizvodnje u pravcu degradiranja religijskog ishodišta indijske kinematografije pedesetih je godina prošlog stoljeća dao pokret u kulturi poznat kao Parallel cinema. Prethodio je francuskom i japanskom novom valu, a po pitanju filmske estetike bio je blizak talijanskom neorealizmu. Temeljna ideološka odrednica bila mu je razgradnja tradicijskih društvenih matrica u pravcu tumačenja statusa quo u državi koja se tada kao i danas činila posve imunom na sekularizacijske procese. Značajniji autori u okviru pokreta bili su Satyajit Ray, Mrinal Sen, Ritwik Ghatak i Tapan Sinha. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća parallel cinema trend razvio se u ono što aktualno raspoznajemo kao indijsku art kinematografiju, a rani eksponenti (moglo bi se reći druge generacije) bili su, između ostalih, Shyam Benegal, Mani Kaul, Rajinder Singh Bedi, Kantilal Rathod i Govind Nihalani. Unutar zadanog vremenskog isječka moguće je razmotriti i tzv. kinematogafski voodoo trend na koji referiramo ovim ciklusom projekcija u organizaciji Kino kluba Split. Iako ishodišno vezan za širi afrički prostor voodoo koncept u kulturi u Indiji je, zbog izmještanja iz primordijalno – tribalnog u strogi religijski društveni okvir, postao relevantan pokretač kreativnih energija i model svakodnevne deduktivne primjene kognitivne obmane poznate kao Deus ex machina. U modernom vremenu, ali i u „zaostalom“ kulturnom modulu u kojem je slijediti tradicionalnu (purificirano vjersku) logiku odnosa prijetilo prkosom prema zdravom razumu, obrat prema voodoo ishodištima predstavljao je donekle paradoksalni kreativni refresh filmskim autorima, a može se reći i kako je fundirao svojevrsni trend – koncept u umjetnosti općenito na indijskom teritoriju. Opetovano tumačena „filmska religijska praksa“, ali napredno „garnirana“ magijskim atrakcijama, utabala je put specifično kodiranim filmovima na tragu magičnog realizma za koje se može reći kako su vremenom postali vrijedan dio globalne kulturne baštine u situaciji u kojoj je jedina alternativa indijske kinematografije bila potonuće u šareno egzotično komercijalno blato intelektualno plitke likovne depresije. Ne treba čuditi ni dobar odjek na zapadu, posebice uzme li se u obzir kako je voodoo ishodišno moguće definirati kao specifični konceptualni bastard ranoreligijskih afričkih praksi poznatih kao Yoruba i Fon s donekle raspoznatljivom teksturom primarne kršćanske matrice oko koje se i danas vode institucionalne dvojbe, što predstavlja specifičnu atrakciju čak i kod konzervativnije publike sklone atraktivnim filmskim eskatološkim paradoksima. Crnomagijski zaziv kardinalni je argument Institucije, a grnčarija i simbolizam krpene lutke estetske su univerzalije nalik ružićastim plamencima kada je, primjerice, radikalno kontrapunktni trash kulturni koncept u pitanju. Važno je naglasiti kako voodoo tradicije na indijskom teritoriju ipak nisu vjerski mainstream fenomen, dapače – predstavljaju svojevrsnu avangardu na rubu sankcija i razglabanja o ekscesima u kulturi, a značajniji udio u obrednosti naroda čine na područjima Zapadnog Bengala, Odishe (Orissa), te među plemenima na teritoriji srednjoindijske savezne države Chhattisgarh. Iako smo ovim ciklusom objedinili relativno recentnije filmove (relativno s obzirom na dugogodišnju praksu čiji su izdanci moderne u pitanju) važno je napomenuti kako bi se fenomenološki root, kada bi proces sustavnijeg strukovnog analiziranja nepreglednog filmskog taloga bio u pitanju, morao tražiti upravo u primarno naznačenom periodu procvata Parallel cinema pokreta. Ključni rad svakako bi predstavljao film (trosatni ep) Awaara (The Vagabond – Skitnica; 1951) redatelja Raj Kapoora (1924 – 1988), jednog od najinfluentnijih glumaca i redatelja u povijesti indijske kinematografije. U ovom pregledu, unatoč transparentnim voodoo referencama i dalekosežnom međunarodnom utjecaju, filmovi nalik naznačenom uratku izostavljeni su zbog moguće zamjerke iz domene razaznavanja „komercijalnog konfekcijskog štofa“ (neovisno o objektivnoj kvaliteti), što se kosi s programskim načelom Kino kluba Split kojem je težište zacrtano primarnim refleksijama na fenomen filmske avangade. Slijedom svega do sada navedenog ciklus Indian Voodoo Cinema objedinjuje filmove:

03.11.2017. Mani Kaul – Mati Manas (1985)

10.11.2017. Shyam & Tulsi Ramsay – Bandh Darwaza (1990)

17.11.2017. Satyajit Ray – Joi Baba Felunath (1979)  

 

Darko Duilo