Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Russ Meyer – Mudhoney (1965)

U petak 16. lipnja s početkom u 20.30 h možete prisustvovati zaključnoj projekciji iz trotjednog ciklusa filmova jedinstvenog američkog redatelja Russ Meyera (1922-2004), čiji se opus do danas opire konačnoj klasifikaciji unutar korpusa klasične američke nezavisne filmske produkcije. Mudhoney (1965), bizarni Meyerov sleazy projekt, film koji već samim svojim nazivom provocira aludirajući na paradoks afektacije ženom ruralnog ishodišta (radikalnije – na “okus ženskog spolovila”), originalni je autorski koncept koji je u vrijeme premijernih prikazivanja iziritirao američke cenzore na praktički svim razinama, te je, svidjelo se nekom to ili ne, jednostavno jedan od najboljih filmova svoga vremena koji se može pronaći u arhivama američkih kinooperatera i distributera. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Mudhoney

Roger Ebert (1942-2013), za života najutjecajniji američki filmski kritičar (Chicago Sun-Times) i prvi dobitnik Pulitzerove nagrade za filmski žurnalizam, rijekom kaijere je, povodeći se za – kako je to sam često isticao – subjektivnim iskustvom, najviše doprinosio sustavnom tehničko – strukovnom degadiranju filmova Stanleya Kubricka, kao i radova aktualnih europskih klasika poput Volkera Schlöndorffa. Istovremeno je, zahvaljujući žovijalnim analizama na tragu strukovno – neurotskih opservacija ranog Woody Allena, zaslužan i za primarnu promociju, te intezivniju distribuciju filmova poput, navedimo samo neke donekle recentnije – American Pie (Američka pita; 1999) ili Anaconda (1997), slijedom čega će ga konzervativni Hollywood zasigurno dugo pamtiti kao svojevrsnog mahnitog skribomana koji se potrudio iskriviti dobar ukus kod niza generacija. Temeljna inspiracija njegovog literarnog stila koji se ponekad manifestirao poetskim diskursom ili dijalektičkim obratima na tragu imaginarnog dijaloga u filmskom okružju bio je upravo Russ Meyer kojem je Ebert tijekom prve polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća scenaristički uobličio (temeljito skriptirao) čak tri filma, što je bio i ostao (uz povremena kuriozitetna dokumentarna pojavljivanja) jedini njegov relavantni doprinos direktnoj filmskoj proizvodnji tijekom dugogodišnje karijere.

Mudhoney (1965), bizarni Meyerov sleazy projekt, film koji već samim svojim nazivom provocira aludirajući na paradoks afektacije ženom ruralnog ishodišta (radikalnije – na “okus” ženskog spolovila), originalni je autorski koncept koji je u vrijeme premijernih prikazivanja iziritirao američke cenzore na praktički svim razinama, iz perspektive Rogera Eberta predstavljao je monumentalno remek djelo nezavisne filmske produkcije na temelju kojega se svojevremeno trebala razviti kohezivna industrijska praksa koja bi regenerirala hollywoodsku filmsku proizvodnju u pravcu održavanja temeljnih odrednica filma kao umjetničke prakse. Umnogome zahvaljujući javnom djelovanju Rogera Eberta Russ Meyer je uspješno autorski nadilazio administrativne i produkcijske prepreke, te postao raspoznatljiv i, ponekad, neizbježan subjekt akademskih rasprava o suvremenom američkom filmu, a Mudhoney je, kao projekt za sebe, do danas ostao neizbježna referenca u širem američkom kulturnom prostoru (istoimeni grunge rock band, primjerice, dobio je ime po ovom Meyerovom kontroverznom uratku). Slijedom svega navedenoga – Mudhoney je iz aktualne perspektive, svidjelo se nekom to ili ne, jednostavno jedan od najboljih filmova svoga vremena koji se može pronaći u arhivama američkih kinooperatera i distributera. Središnja dramaturška figura filma s radnjom smještenom u imaginarni Spooner na teritoriji savezne države Missouri je Sidney Brenshaw, karakter kojeg je specifičnim cool manirom tipičnim za glumačke kreacije Meyerovih suradnika odigrao Hal Hopper (1912–1970), raspoznatljiv i kao John Wayne nezavisne američke filmske scene. Sidney je alkoholičar koji radikalno ide na ruku markiranju razvoja bolesti ovisnosti kao razvoja izopačene ličnosti (oko čega bi se vjerojatno složilo i američko Ministarstvo zdravstva), dakle – jedan od onih koji mlate žene kod kuće, provociraju ljude na ulici, skloni su ekscesu i bolje ih je izbjegavati na ulici jer lako planu u domenu suštinske agresije ličnosti. Iz drugog, pasivnog dramaturškog plana, kao antipod prethodno navedenom, izbija atraktivna rola američkog “lutalice s prošlošću” Califa McKinneya. Odigrao ga je John Furlong (1933–2008) koji će kasnije surađivati s John Carpenterom i Lawrence Kasdanom, a ovo mu je bila prva filmska uloga. Calif u malom američkom južnjačkom gradiću koji terorizira pijani Sidney pronalazi privremeni posao na farmi u vlasništvu ljubaznog, te donekle ograničenog Lutea Wadea, čija je atraktivna nećakinja Hannah (tumači je jednokrana Meyerova akvizicija, talijanska starleta Antoinette Cristiani) supruga mahnitog Sidneya koji većinu slobodnog vremena radije provodi s alkoholiziranom lokalnom primitivkom Maggie Marie (ulogu je odradila Meyerova stalna suradnica iz rane faze, bizarna uličarka i sama sklona alkoholu, te poznata po pseudonimu Princess Livingston) i njene dvije kćerke prostitutke. Kao eksploatacijski klasik Mudhoney uistinu ne donosi publiciništa osobito kompleksno. Kontaminiran je do zgražanja kadrovima ženskih oblina garniranih surovim nasiljem i sumanutim ponašanjem svihinegriranih aktera na kojima redatelj temelji fundamentalnu socijalnu kritiku tipičnu za shizofrena ispoljavanja i zaključivanje sa bilo čega na bilo što u apsolutnom egzistencijalnom opsegu. No, neovisno o ispunjavanju predrasuda, ipak se radi o nesumnjivo furiouzno režiranom imontiranom projektu koji ni jednog trenutka, zahvaljujući prvenstveno nizu šokantnih obrata, nije dosadan prosječnom gledatelju, a neke su sekvence kinematografski odrađene (snimatelj Walter Schenk je nakon raskida suadnje s Meyerom potonuo u zaborav) na tragu ponajboljih ranih
radova Orsona Wellesa.

Trajanje: 90 minuta
Država: SAD
Jezik: engleski
Tehnika: crno – bijelo

 

Russ Meyer

“I loved World War II. I didn’t want the war to end. I wanted the war to go on forever.”

(Russ Meyer)

Russell Albion Meyer (1922-2004) odrastao je u San Leandru (California) u obitelji njemačkih korijena. Otac policajac zbog nasilja nad suprugom, Russovom majkom sklonoj alkoholu i dekadenciji, napustio je ženu i dijete kad je dječaku bilo nepune dvije godine, a uskoro mu je izrečena i zabrana viđanja sina, zbog čega je Russovo djetinstvo obilježila identitetska kriza koja je, temeljem kasnijih analitičkih opservacija, često isticana i kao temeljni uzrok ranom formativnom militariziranju ličnosti i transpozicijski destruktivnim erotomanskim fantazmama. Prvu 8 mm kameru na poklon je dobio od majke u pubertetskoj dobi, a prvi profesionalni angažman kao službeni snimatelj američke vojne komponente tijekom Drugog svjetskog rata. Uskoro se pokazalo kako njegova ruka, prateći fokusiranje oka, često bježi sa zadanih prizora fronte prema kontrapunktima u pasivnim planovima kojima su dominirale groteksne ženske figure, kao što je razvidno i iz arhivskog uratka GIs bathing in the Rhine (1945) koji je pohranjen u arhivima američkih oružanih snaga. Slavni američki filmski kritičar i teoretičar Hollis Alpert (1916-2007) koji je surađivao s Meyerom u tom razdoblju obavljajući funkcije vojnog analitičara – historičara kasnije je isticao kako je “za Russove neuroze koje su ga unatoč relativno uspješnoj filmskoj karijeri markirale kao nesretnog čovjeka daleko bolje rješenje bio psihijatrijski tretman nego angažman u filmskoj industriji nakon rata”. Markeru konfliktne neurotične osobe dodatno je doprinijela i činjenica kako je Meyerova polusestra Lucinda dijagnosticirana kao paranoidna shizofreničarka u dobi od dvadesetak godina, a i oboje roditelja imali su similarne nalaze. Parafraza uloge Russ Meyera u pohodima savezničke vojske tijekom akcija oslobađanja od nacizma prezentna je u klasičnom hollywoodskom filmu Patton (1970) koji je režirao konzervativni američki TV inovator Franklin J. Schaffner, najpoznatiji kao autor eponimne Planete majmuna (Planet of the Apes; 1968). Prvi poslijeratni angažmani Russ Meyera vezani su uz tzv. američku industrijsku kinematografiju iz koje se vremenom razvio suvremeni ekonomsko propagandni program, dok se klasičnom filmskom fotografijom bavio kao freelancer sklon glam stilu. Surađivao je s uredništvom ranog Playboya i odradio ulogu službenog fotografa na setovima monumentalnog filma Giant (Div; 1956) u režiji famoznog hollywoodskog “zanatlije za nemoguće misije” Georgea Stevensa. Prvi igrano – filmski autorski nezavisni projekt bio mu je film The Immoral Mr. Teas (Besmrtni gospodin Teas; 1959) koji je u ograničenu distribuciju krenuo paralelno s kultnim klasikom Shadows (Sjene; 1959) u režiji još jedne vedete američke nezavisne produkcije – Johna Cassavetesa (1929–1989). Analizirajući s distance Meyerove rane radove poput Wild Gals of the Naked West (Divljakuše golog zapada; 1962), Lorna (1964) ili Fanny Hill (1964) razvidno je kako su u pitanju “basic roots” radovi na tragu tzv. sexsploatacije i suštinskog psihotroničnog filma – amalgama horrora, znanstvene fantastike i specifične filmske fantazije koji će postati trademark američke B produkcije tijekom poznih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Po pitanju temeljnih stilskih odrednica s početka definirani prigodnom sinagmom “tits`n`guns” Russ Meyerovi filmovi (oni iz kasnije faze) postali su hard core varijanta svojih prethodnika raspoznatljivi po donekle dograđenom izvornom konceptu u radikalniji “tits with guns”, a radi se prvenstveno o tzv. Vixen seriji filmova koja je nastala u periodu između 1968 i 1979 godine. U međuvremenu Meyer je korespondirao i s konceptom blaxploatacije (Black Snake – Crna zmija; 1973), te s grindhouseom (Beyond the Valley of the Dolls – Nad Dolinom lutkica; 1970). Pred preranu mirovinu u koju je otišao zbog teškog oštećenja pluća (iako su neki historiografi filma skloniji ukazivati na radikalne psihijatijske poremećaje uzrokovane neurednim životom) Russ Meyer planirao je realizirati, u suradnji s kontroverznim Malcolmom McLarenom (1946-2010), punk rock film Who killed Bamby (Tko je ubio Bambija) čiji su antijunaci trebali biti članovi sastava Sex Pistols. Sačuvani segmenti dostupni su kao integralni dio dokumentarnog filma The Filth and the Fury (Prljavština i bijes; 2008) u off-beat režiji Juliena Templea. Posljednje godine života Meyer je, slijedom činjenice kako je za sebe zadržao sva autorska prava na filmove koje je režirao, postao (zahvaljujući VHS i DVD tržištu) milijunaš koji, kakve li ironije, zbog Alzheimerove bolesti, totalnog seniliteta i pneumonije nije smio napuštati bolničku sobu u svojoj izoliranoj luksuznoj kući. Umro je kao samac iako se prethodno tri puta oženio, te bez nasljednika, a sva ostavština (radi se o desetinama milijuna dolara) njegovom voljom pripala je Memorijalnom Sloan – Kettering centru za borbu protiv raka od kojeg je umrla njegova majka koja mu je kupnjom prethodno spomenute prve filmske kamere omogućila da postane poznati filmski režiser. Ovaj trotjedni ciklus Russ Meyerovih filmova u “režiji” Kino kluba Split objedinio je neke njegove najtransparentnije i dramaturški donekle široj publici vjerojatno “najprobavljivije” radove:

02.06.2016. Faster, Pussycat! Kill! Kill! (1965)
09.06.2016. Cherry, Harry & Raquel! (1970)
16.06.2016. Mudhoney (1965)

 

Darko Duilo