Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Russ Meyer – Faster, Pussycat! Kill! Kill! (1965)

U petak 02. lipnja s početkom u 20.30 h možete prisustvovati prvoj projekciji iz trotjednog ciklusa filmova jedinstvenog američkog kultnog redatelja Russ Meyera (1922-2004) , čiji se opus do danas opire konačnoj klasifikaciji unutar korpusa klasične američke nezavisne filmske produkcije. Russell Albion Meyer odrastao je u San Leandru (California) u obitelji njemačkih korijena. Otac policajac zbog nasilja nad suprugom, Russovom majkom sklonoj alkoholu i dekadenciji, napustio je ženu i dijete kad je Russu bilo nepune dvije godine, a uskoro mu je izrečena i zabrana viđanja sina, zbog čega je Russovo djetinjstvo obilježila identitetska kriza koja je, temeljem kasnijih analitičkih opservacija, često isticana i kao temeljni uzrok ranom formativnom militariziranju ličnosti i transpozicijski destruktivnim erotomanskim fantazmama. Prvu 8 mm kameru na poklon je dobio od majke u pubertetskoj dobi, a prvi profesionalni angažman kao službeni snimatelj američke vojne komponente tijekom Drugog svjetskog rata. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

 

Russ Meyer

“In World War II, according to Meyer, he found himself at a French brothel with Ernest Hemingway who, upon finding out that Meyer was a virgin, offered him the prostitute of his choice. Meyer picked the one with the largest breasts.”
(Jimmy McDonough – Big Bosoms and Square Jaws: The Biography of Russ Meyer, King of the Sex Film; 2006)

Russell Albion Meyer (1922-2004) odrastao je u San Leandru (California) u obitelji njemačkih korijena. Otac policajac zbog nasilja nad suprugom, Russovom majkom sklonoj alkoholu i dekadenciji, napustio je ženu i dijete kad je dječaku bilo nepune dvije godine, a uskoro mu je izrečena i zabrana viđanja sina, zbog čega je Russovo djetinstvo obilježila identitetska kriza koja je, temeljem kasnijih analitičkih opservacija, često isticana i kao temeljni uzrok ranom formativnom militariziranju ličnosti i transpozicijski destruktivnim erotomanskim fantazmama. Prvu 8 mm kameru na poklon je dobio od majke u pubertetskoj dobi, a prvi profesionalni angažman kao službeni snimatelj američke vojne komponente tijekom Drugog svjetskog rata. Uskoro se pokazalo kako njegova ruka, prateći fokusiranje oka, često bježi sa zadanih prizora fronte prema kontrapunktima u pasivnim planovima kojima su dominirale groteksne ženske figure, kao što je razvidno i iz arhivskog uratka GIs bathing in the Rhine (1945) koji je pohranjen u arhivima američkih oružanih snaga. Slavni američki filmski kritičar i teoretičar Hollis Alpert (1916-2007) koji je surađivao s Meyerom u tom razdoblju obavljajući funkcije vojnog analitičara – historičara kasnije je isticao kako je “za Russove neuroze koje su ga unatoč relativno uspješnoj filmskoj karijeri markirale kao nesretnog čovjeka daleko bolje rješenje bio psihijatrijski tretman nego angažman u filmskoj industriji nakon rata”. Markeru konfliktne neurotične osobe dodatno je doprinijela i činjenica kako je Meyerova polusestra Lucinda dijagnosticirana kao paranoidna shizofreničarka u dobi od dvadesetak godina, a i oboje roditelja imali su similarne nalaze. Parafraza uloge Russ Meyera u pohodima savezničke vojske tijekom akcija oslobađanja od nacizma prezentna je u klasičnom hollywoodskom filmu Patton (1970) koji je režirao konzervativni američki TV inovator Franklin J. Schaffner, najpoznatiji kao autor eponimne Planete majmuna (Planet of the Apes; 1968). Prvi poslijeratni angažmani Russ Meyera vezani su uz tzv. američku industrijsku kinematografiju iz koje se vremenom razvio suvremeni ekonomsko propagandni program, dok se klasičnom filmskom fotografijom bavio kao freelancer sklon glam stilu. Surađivao je s uredništvom ranog Playboya i odradio ulogu službenog fotografa na setovima monumentalnog filma Giant (Div; 1956) u režiji famoznog hollywoodskog “zanatlije za nemoguće misije” Georgea Stevensa. Prvi igrano – filmski autorski nezavisni projekt bio mu je film The Immoral Mr. Teas (Besmrtni gospodin Teas; 1959) koji je u ograničenu distribuciju krenuo paralelno s kultnim klasikom Shadows (Sjene; 1959) u režiji još jedne vedete američke nezavisne produkcije – Johna Cassavetesa (1929–1989). Analizirajući s distance Meyerove rane radove poput Wild Gals of the Naked West (Divljakuše golog zapada; 1962), Lorna (1964) ili Fanny Hill (1964) razvidno je kako su u pitanju “basic roots” radovi na tragu tzv. sexsploatacije i suštinskog psihotroničnog filma – amalgama horrora, znanstvene fantastike i specifične filmske fantazije koji će postati trademark američke B produkcije tijekom poznih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Po pitanju temeljnih stilskih odrednica s početka definirani prigodnom sinagmom “tits`n`guns” Russ Meyerovi filmovi (oni iz kasnije faze) postali su hard core varijanta svojih prethodnika raspoznatljivi po donekle dograđenom izvornom konceptu u radikalniji “tits with guns”, a radi se prvenstveno o tzv. Vixen seriji filmova koja je nastala u periodu između 1968 i 1979 godine. U međuvremenu Meyer je korespondirao i s konceptom blaxploatacije (Black Snake – Crna zmija; 1973), te s grindhouseom (Beyond the Valley of the Dolls – Nad Dolinom lutkica; 1970). Pred preranu mirovinu u koju je otišao zbog teškog oštećenja pluća (iako su neki historiografi filma skloniji ukazivati na radikalne psihijatijske poremećaje uzrokovane neurednim životom) Russ Meyer planirao je realizirati, u suradnji s kontroverznim Malcolmom McLarenom (1946-2010), punk rock film Who killed Bamby (Tko je ubio Bambija) čiji su antijunaci trebali biti članovi sastava Sex Pistols. Sačuvani segmenti dostupni su kao integralni dio dokumentarnog filma The Filth and the Fury (Prljavština i bijes; 2008) u off-beat režiji Juliena Templea. Posljednje godine života Meyer je, slijedom činjenice kako je za sebe zadržao sva autorska prava na filmove koje je režirao, postao (zahvaljujući VHS i DVD tržištu) milijunaš koji, kakve li ironije, zbog Alzheimerove bolesti, totalnog seniliteta i pneumonije nije smio napuštati bolničku sobu u svojoj izoliranoj luksuznoj kući. Umro je kao samac iako se prethodno tri puta oženio, te bez nasljednika, a sva ostavština (radi se o desetinama milijuna dolara) njegovom voljom pripala je Memorijalnom Sloan – Kettering centru za borbu protiv raka od kojeg je umrla njegova majka koja mu je kupnjom prethodno spomenute prve filmske kamere omogućila da postane poznati filmski režiser. Ovaj trotjedni ciklus Russ Meyerovih filmova u “režiji” Kino kluba Split objedinjuje njegove najtransparentnije i dramaturški donekle široj publici vjerojatno “najprobavljivije” radove:

02.06.2016. Faster, Pussycat! Kill! Kill! (1965)
09.06.2016. Cherry, Harry & Raquel! (1970)
16.06.2016. Mudhoney (1965)

 

Faster, Pussycat! Kill! Kill! (1965)

Faster, Pussycat! Kill! Kill! (Brže, maco! Ubij! Ubij!; 1965) unatoč totalnoj žanrovskoj i tehničkoj nedefiniranosti rijeko viđenoj kada je jedan (produkcijski neovisan, ali ipak tipičan) američki kino projekt u pitanju vjerojatno je najvažniji Russ Meyerov uradak kojeg definiraju signifikantni autorov filmski stil i jedinstvena umjetnička vizija iz koje će se, u godinama koje slijede, razviti relativno kompleksna scena oslonjena na ovaj onirični pionirski zamašnjak. Retroaktivno, ovaj film je postao jedno od općih mjesta američke kontra – kulturne matrice vezane uz period šezdesetih godina prošlog stoljeća, te stekao famozni kultni status i kod generacija kojima su se u vrijeme udaranja klapa tek rađali roditelji. Za razliku od solidnog isječka Russ Meyerove kinematografije Faster, Pussycat! Kill! Kill! ne manipulira golotinjom, što ga izdvaja iz korpusa tzv. “nudie filmova” kakve je u tom periodu fabricirala, primjerice, Doris Wishman trasirajući filmski prostor nadolazećem trendu sexploatacije. Russ Meyer se dramaturški tijekom snimanja poigravao prvenstveno sa stereotipima američke hollywoodske produkcije iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, prevrćući ih naglavačke (rodne uloge, primjerice) kako bi komponirao jedinstveni autorski celuloidni amalgam za koji se može kazati kako je u središtu kinematografske fiks – ideje John Watersa i suvremene ekspanzije trash – art produkcije. Skript je pretrpan dvoznačnostima, čak i bazični dijalozi uglavnom vode u dva pravca dramaturškog zaključivanja, a povrh toga do samog raspleta mnoge nedoumice i dalje ostaju nerazjašnjene. Akteri su prezentirani iz “nemogućih”, uglavnom niskih, kutova snimanja (pasivna uloga zaboravljenog kamermana Waltera Schenka) što logiku prostora izopačuje do specifične opskurnosti na kojoj su mu pozavidjeli mnogi tadašnji filmski eksperimentatori. Koscenarist filma, uz samog Meyera, bio je Jackie Moran (1923-1990) do tada poznat uglavnom po svojim dječjim ulogama iz rane faze karijere, te angažmanima u specifičnim produkcijama za ljubitelje pasa, kao i sporednim rolama u spektaklima klasičnog hollywooda kao što je, primjerice, glamurozni Gone with the Wind (Zameo ih vjetar; 1939) u režiji Victora Fleminga. U glavnoj ulozi (filmsku radnju kodira tek desetak karaktera) našla se egzotična japanska plesačica Tura Luna Pascual Yamaguchi, svojevremeno poznatija kao Tura Satana. Odigrala je Varlu, jednu od tri go – go plesačice koje u društvu kindapirane mlade djevojke usred pustinje dobiju priliku da teroriziraju mizoginog bogalja i njegova dva submisivna sina ne bi li se dokopale novca. Teatar apsurda u režiji Russ Meyera na tragu je sinteze klasične dramaturgije Harolda Pintera s ludičnim ispadima karakterističnim za svojevremeno popularanu šund literaturu notornog američkog paperback autora Mickeya Spillanea.

Trajanje: 84 minute
Država: SAD
Jezik: engleski
Tehnika: crno – bijelo

 

Darko Duilo