Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Richard Bates Jr. – Suburban Gothic (2014)

U petak 06. listopada s početkom u 20.30 h možete prisustvovati prvoj projekciji iz ovomjesečnog ciklusa New Trash Cinema. Radi se o filmu Suburban Gothic (2014) u režiji američkog autora mlađe generacije Richarda Batesa Jr-a. Film je bio pobjednik hollywoodskog Screamfesta za 2014. godinu, nakon čega je Richard Bates Jr. krenuo u realizaciju svog trećeg dugometražnog igranog projekta Trash Fire (2016), također hvaljenog uratka koji, kao ni ostatak dosadašnjeg autorovog opusa, unatoč povremenim najavama, još nije dospio u (niti ograničenu) hrvatsku distibuciju. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli… 

 

 

New Trash Cinema

Iz šireg konteksta relativno recentnog (2016) istraživanja znanstvenika sa odjela za praktičnu estetiku berlinskog instituta Max Planck (prezentator projekta je bio kontroverzni mladi filmofil Keyvan Sarkhosh) može se zaključiti kako je trash kinematografija koju mnogi kroničari sedme umjetnosti tretiraju tek kao neukusni balast, svojevrsni korov filmske povijesti, zapravo „elitni“ isječak sineatske produkcije koji tradicionalno intrigira upravo mjerljivo inteligentniji auditorij, temeljem čega se ova izvanžanrovska stilska odrednica perpetuirano razaznaje u više ili manje značajnom isječku suvremene proizvodnje, a markirani radovi ponekad postižu i značajniji komercijalni uspjeh, kao i kultni status kod dijela publike. Konvencionalna obilježja trash kinematografije, koju prosječan kino gledatelj primano povezuje s niskobudžetnim horror filmovima, svakako su tzv. „shock value“ efekt kako ga je svojevemeno tumačio „pionir“ John Waters, potom izrazito autorsko opredjeljenje redatelja koje stremi u pravcu proizvodnje totalno neovisnog filma (o čemu je iscrpnu „how to“ studiju publicirao renomirani wierdo sineast Lloyd Kaufman), te nizak budžet projekata kao produkt paradoksalnog vjerovanja nekih filmskih abonenata kako, izvan okvira rasprave o filmskoj umjetnosti, manje zapravo predstavlja više kada je ludični aspekt entertainment industrije u pitanju. Naprednom analizom građe koju su sistematizirali znanstvenici s Max Plancka može se utvrditi kako gledatelji koji preferiraju trash produkciju zapravo od filma očekuju kreativni otpor uz pridruženi otklon od mainstreama koji izaziva akutna zasićenja u odnosu na što je svaka devijacija dobro došla. Naravno, nužno je (kako bi se privuklo publiku i održavalo produkcijski manir) poštovati temeljnu kulturnu matricu kada se (tehnički gledano) narativna struktura uz likovna izobličenja na tragu grotekske premeće u iskrivljenu sliku, primjerice, discipliniranog hollywoodskog svijeta, što trash kinematogafiju čini i bogatom citatološkom riznicom klasičnog filma za kojom ponekad posežu, u potrazi za relevantnim kulturnim referencama, mnogi suvremeni filmski kritičari i analitičari. Transgresivnost u okvirima popularne kulture dodatno motivira zahtjevnije gledatelje na apsorpciju trash sadržaja, a suvremena kriza humornog iskaza u polivalentnosti tumačenja na rubu apsurda tvori idealan okvir za parcijalni remordenizam filmske komedije koja se često manifestira na mjestima na kojima ju se najmanje očekuje. Podsjetimo, iako je u tragovima trash estetika prisutna od samih početaka filmske proizvodnje (u arhivama tzv. „paganskog hollywooda“ od prije Drugog svjetskog rata najznačajnije je zastupljena u radovima Tod Browninga), inicijalni period razvoja vezan je za pedesete godine prošlog stoljeća i neodoljivi primitivizam primordijalnih filmskih znanstvenofantastičnih rješenja koja su prethodila vremenu klasične eksploatacije, sleazy produkcije i suvremenih shockera, kao i produkcijskim demarkacijama prema Z oznaci što je omogućeno zahvaljujući sve jeftinijoj učinkovitoj tehnici i tehnologiji). Prvi period zrele trash produkcije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog soljeća koji su najtransparentnije obilježili ključni radovi prethodno spomenutog Johna Watersa obilježen je potrebom za filmskim artizmom zbog čega mu se ponekad pripisuje i marker trash art perioda, dok je tijekom drugog zrelog perioda u kome je primat Watersu preuzeo hiperprodukcijski orijentirani Lloyd Kaufman (osamdesete i početak devedesetih) zahvaljujući uhodavanju producentsko – distribucijske firme Troma polučio širu gledanost i komercialni učinak „čistog“ trash entertainmenta bez umjetničkih pretenzija. Ostatak priče svediv je na postmoderno stanje trash produkcije koju više presudno ne definira polazna naturalnost i spontanost autora, već svjesno progamiranje projekata u skladu s potrebama tržišta i procjenama o kretanju filmskih trendova. Zahvaljujući autorima poput trojca čije ćemo filmove, uz ciklusu pridruženi bonus remake klasičnog Watersovog trash hita Hairspray, tijekom listopada prikazati u Kino klubu Split, može se kazati kako je aktualno stanje trash produkcije u uzlaznoj fazi, bar kada su kvalitet proizvoda i pridružena mu gledateljska recepcija u pitanju.

Ciklus objedinjuje filmove:

New Trash Cinema

06.10.2017. Richard Bates Jr. – Suburban Gothic (2014)

13.10.2017. Jim Hosking – The Greasy Strangler (2016)

20.10.2017. Ana Lily Amirpour – The Bad Batch (2017)  

Uz Ciklus

27.10.2017. Adam Shankman – Hairspray (2007)

 

Richard Bates Jr. – Suburban Gothic

Richard Bates Jr. širu je pažnju filmske publike osigurao već svojim nastupnim dugometažnim projektom Excision (Izrezivanje; 2012) koji je na Sundance festivalu polučio sjajne kritike i još sjajnije reakcije auditorija na radikalno filmsko iskustvo koje se klasificiralo kao groteksna horror komedija, iako su i autor i uradak u redovima boljih poznavatelja ovakve transgresivne kinematografije odmah bili raspoznati kao novi instant trash klasici mimo strogih žanrovskih podjela. Radilo se o filmu koji je dramaturški pratio mladu Pauline (AnnaLynne McCord), srednjoškolku koja uživa guliti kraste i secirati zgažena trupla s ceste dok mašta o kirurškim zahvatima nad nepoznatim ljudima. Zahvaljujući tzv. ponoćnim projekcijama koje su uslijedile nakon uspjeha na Sundanceu film se uspio „prodati“ što je autoru omogućilo da svoj jedinstveni amalgam fascinacije svijetom crtanih filmova poput Scooby-Dooa i klasičnih dječjih pograma kao što je serijal The Hardy Boys, uz dogradnju zrelim gledateljskim filmskim iskustvom utemeljenim na radovima redatelja poput Daria Argenta, Alejandroa Jodorowskyog i Davida Cronenberga, kondenzira u projekt Suburban Gothic (2014) kojim je potvrdio status nove „zvijezde“ (ne samo) trash kinematografije. Suburban Gothic priča je o mladom Raymondu (Matthew Gray Gubler), prolupalom studentu s aspiracijama prema paranormalnom koji se, silom prilika, vrati u svoj rodni gradić kod majke i oca (Barbara Niven i Ray Wise), te, pritisnut egzistencijalnom mučninom koju u njemu izaziva ishodišna provincija, odluči istjerati zao duh (simbolično, ali i kao materijalno ukazanje) iz mrskog mu okružja uz pomoć energične „badass“ konobarice Beccae (Kat Dennings). U SGS roli, kao karizmatični Cornelius, pojavljuje se John Waters. Film je bio pobjednik hollywoodskog Screamfesta za 2014. godinu, nakon čega je Richard Bates Jr. krenuo u realizaciju svog tećeg dugometražnog igranog projekta Trash Fire (2016), također hvaljenog uratka koji, kao ni ostatak dosadašnjeg autorovog opusa, unatoč povremenim najavama, još nije dospio u (niti ograničenu) hrvatsku distibuciju. Šteta.

Trajanje: 91 minuta

Država: SAD

Jezik: engleski (engleski titlovi)

Tehnika: kolor

 

Darko Duilo