Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: P. David Ebersole – Hit so Hard (2011)

U petak 22. prosinca s početkom u 20.30 h možete prisustvovati zaključnoj, četvrtoj projekciji iz ovomjesečnog ciklusa Grunge cinema. Riječ je o filmu Hit so Hard (2011) američkog dokumentariste, TV autora i eksperimentalnog redatelja P. Davida Ebersolea. Film je je donekle ironični sineatski portret Patty Schemel (1967), jedne od primarnih (i rijetkih) ženskih „simbola“ tzv. grunge generacije, nekadašnje bubnjarice banda Hole kojeg predvodi kontroverzna Courtney Love. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Peter David Ebersole

Peter David Ebersole (1964; Los Angeles) višestruko je nagrađivani američki filmski eksperimentator, telvizijski autor i producent, te dokumentarist srednje generacije. Unatoč relativno skromnom opusu od svega 12 naslova, filmovi su mu osvojili prestižne nacionalne festivale poput onih u Chicagu, Palm Springsu, Philadelphiji, San Franciscu, Seattleu i nativnom Los Angelesu. Karijeru je počeo zahvaljujući pritisku roditelja temeljem kojeg se plasirao kao dijete glumac, da bi redateljski debitirao 1986. kratkometražnom dramom Lover man (Ljubavnik) koja, iz rakursa barmenice u bordelu, prati platonsku romansu gosta abonenta, bizarnog apstinenta od seksa, sa jednom od djevojaka. Filmom Death in Venice, CA (Smrt u Venciji, California; 1994) nakon duže pauze vratio se (u similarnom surovo – romantičarskom stilu) filmskoj proizvodnji, te estetski raspoznatljivu trasu nastavio slijediti umjerenim, ali pouzdanim autorskim progresom. Paralelno s filmskim projektima odradio je i nekoliko zapaženih komercijalnih TV ugovora, a pažnju javnosti privukao je i prilikom sklapanja jednog od trendovski pionirskih američkih homoseksualnih brakova s producentom, scenaristom i redateljem  Toddom Hughesom (1963). Aktualno promovira svoj recentni dokumentarac Mansfield 66/67 (2017), priču o posljednje dvije godine života tragično stradale (prometna nesreća) klasične filmske heroine Jayne Mansfield (1933-1967), hollywoodske „glupe plavuše“ koja je načelno, unatoč visokom kvocijentu inteligencije, predstavljala industrijsku filmsku inačicu (jeftini pandan) razvikane Marylin Monroe (1926-1962); inačicu uskraćenu za koncept intelekta do prezentacijske razine svepristupačne karikature najslavnije američke „seks bombe“, odnosno do markera „sisate potrošne robe“ i totalne parodije nezahtjevne mlade djevojke iz susjedstva, prihvatljive „za svačiji džep“.

 

Hit So Hard

Dokumentarni film Hit So Hard (Tako teško udarena; 2011) donekle je ironični sineatski portret Patty Schemel (1967), jedne od primarnih (i rijetkih) ženskih „simbola“ tzv. grunge generacije, nekadašnje bubnjarice banda Hole kojeg predvodi kontroverzna Courtney Love. Ebersole je, u koautorstvu s Hughesom s kojim je u homoseksualnom braku, postigao zavidnu vizualnu razinu originalnog dokumentarnog materijala, te svjedočanstva aktera i arhivske snimke integrirao u cjelinu koja plijeni ležernošću i „pitkošću“ primanog informativno – analitičkog materijala. U pozadini priče o usponima i padovima lezbijke, crack ovisnice i antiheroine grunge scene koja je i sama u jednom periodu pokazivala interes za kinematografsko dokumentiranje (dio filma čine njeni autorski snimci iz perioda sredine devedesetih godina prošlog stoljeća) analitički se sjajno nametnula i jedna slojevita generacijska drama adrenalinski dograđena optimizmom i nadom u novi početak nakon „hladnog tuša“ i destruktivnog udarca zadanog, prvensveno, samom sebi.

Trajanje: 103 minute

Jezik: engleski (engleski titlovi za teže razmljive scene)

Država: SAD

Tehnika: kolor

 

Grunge cinema

Termin grunge, u američkom uličnom slangu dezignator prljavog, lascivnog, inferiornog i dekadentnog lifestylea koji se obično veže za niže ekonomske slojeve mlađih generacija, značenjski je adaptiran za potrebe definiranja specifičnog subžanra tzv. alternativnog rocka, koji je, zapravo, krajem osamdesetih i (u doba eskalacije) tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, predstavljao svojevrsnu inačicu suvremenog bluesa (preciznije – rythm`n`bluesa). Korijenski, termin je, vezano uz glazbeni izričaj, prvi koristio (1957) Johnny Burnette, tada popularni rockabilly pop singer – songwriter.  Grunge je, kao subkulturni pokret, za epicentar u formativnom periodu imao Seattle, sjeverozapadni američki grad savezne države Washingnton s nešto više od pola milijuna stanovnika, a centripetalnu osovinu predstavljala mu je nezavisna izdavačka kuća Sub Pop koja je producirala i distribuirala najvažnije radove bandova poput Nirvane, Soundgardena i Mudhoneya. Glazbeni kritičari skloni su grounge sound definirati kao bastard primordijalnog punka s aražmanskom fuzijom heavy metala i sirovog bluesa (postžanrovski koncept poznat kao nu metal nametnuo se kao logična posljedica ovakvog crossovera). Osim na glazbenu scenu svojevrsno grunge „mahnitanje“ ostavilo je posljedice i na širu kulturnu predmilenijsku matricu, ne štedeći pritom ni popularnu literaturu, likovnost i kinematografiju. Kurt Cobain (1967–1994) se kao središnja scenska figura pokreta premetnuo u novog John Lennona ili (barem) Jim Morrisona, temeljem čega je zavrijedio i biotopic Last Days (Posljednji dani; 2005) koji je režirao kontroverzni openly gay autor Gus Van Sant. Širi kontekst pokreta romansiran je i u komercijalnoj filsmkoj domeni zahvaljujući prvenstveno filmu Singles (Samci, 1992) Cameron Crowea, nakon kojega su, oslanjajući se na sineatski istovjetnu opću atmosferu mladenačke alijenacije, uslijedili: Dazed and Confused (Munjeni i zbunjeni; 1993) Richarda Linklatera, Reality Bites (Ugriz stvarnosti; 1994) Ben Stillera, Clerks (Trgovci; 1994) Kevina Smitha, The Doom Generation (Prokleta generacija; 1995) i Nowhere (Nigdje; 1997) Gregga Arakia, te, nešto fundamentalniji SLC Punk! (1998) Jamesa Merendinoa. U godinama koje slijede, izmještanjem iz primarnog glazbenog medija u koncizniju filmsku analitiku, grunge je postao marker kojim se označava tzv. nova gerilska kinematografija za koju se može kazati kako je produkt održivosti trase koju su definirali, prije svega, beat cinema autori pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, te suvremeni undergound klasici poput Nick Zedda i Richarda Kerna. Granulirana slika utemeljena na početno nejasnoj filmskoj fotografiji, neuravnoteženi montažni postupci, dugi tupi kadrovi i improvizirani dijalozi tademark su naznačene produkcije, koja je u naknadoj komparaciji usko povezana s kinematografijom autora kao što su Hal Hartley, Paul Thomas Anderson ili Darren Aronofsky. Kao primarni indie produkt koji se razvojno oslanja i na „lazy americanu“ Cassavetesa i na surovu filmsku poetiku Scorsesea grunge kinematogafija se aktualno raspoznaje prvenstveno u radovima organiziranih američkih filmskih škola kao što je, primjerice, „Mumblecore“, grupa autora čije smo referentinje radove prije nekoliko godina predstavili i kratkim ciklusom u organizaciji Kino kluba Split. Slijedeći anakronu razvojnu matricu filmskog grunge koncepta dolazimo i do autora poput Jim Jarmuscha, Stevena Soderbergha, te Quentina Tarantina i Sofie Coppole, kao i do gotovo svih klasika europskog arthousea. Ovom prilikom, u formi četverotjednog ciklusa, Kino klub Split prikazuje klasike grunge dokumentaristike, radove koji unatoč očitoj predominaciji slike nad zvukom, ipak, zahvaljujući temeljnim scenarističkim porivima i zahvatima, u središte interesa vraćaju „primalni krik generacije“ raspoznatljiv kao grunge sound.

 

Ciklusom su objedinjeni filmovi:

01.12.2017. Doug Pray – Hype! (1996)

08.12.2017. Adam Pease, Ryan Short – I’m Now: The Story of Mudhoney (2012)

15.12.2017. Jem Cohen – Instrument (1998)

22.12.2017. P. David Ebersole – Hit So Hard (2011)

 

Darko Duilo