Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Klaus Lemke – 48 Stunden bis Acapulco (1967)

U petak 02. ožujka s početkom u 20.30 h u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split možete prisustvovati prvoj projekciji iz trotjednog ciklusa filmova Springtime in Munich – The Munich Group (1966–1969). Radi se o filmu 48 Stunden bis Acapulco (48 sati do Acapulca; 1967) u režiji jednog od klasika njemačke avangarde Klausa Lemkea. Film je dobio prestižnu nacionalnu nagradu Bambi, najstariju medijsku počast u Njemačkoj koja se dodjeljuje za izuzetne zasluge na polju medijskih inovacija u zemlji i/ili inozemstvu još od 1948. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Springtime in Munich – The Munich Group (1966–1969)

Labava stukovna unija mladih njemačkih redatelja iz druge polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća enciklopedijski raspoznatljiva kao „(nova) Münchenska grupa“ formirana je 1966. zahvaljujući prethodnoj integraciji značajnog dijela njenih članova u širi kontekst tada aktualne nacionalne filmske proizvodnje presudno utemeljene na tzv. Oberhausenskom manifestu. Ovaj kontroverzni strukovni proglas iz 1962. među čijih su se 26 potpisnika nalazili i autori kao što su Alexander Kluge, Edgar Reitz, Peter Schamoni, Haro Senft (inicijator) i Herbert Vesely zapravo je utemeljen na prethodnom „kopernikanskom sineatskom obratu“ (kako ga je svojevremeno nazvalo uredništvo magazina Cahiers du cinéma) koji je proveo francuski klasik Alain Resnais (1922–2014), zahvaljujući svojim filmovima Hiroshima mon amour (1959) i L’année dernière à Marienbad (1961). Sintagmu o smrti kinematografije očeva („Le cinema de papa est mort!“) koju je kao prigodnu krilaticu u uvjetima prolongomene francuskog novog vala skovao radikalni filmski aktivist Jean-Louis Bory (1919-1979) prihvatili su i njemački sineasti skloni eksperimentalnim praksama iako je uredništvo uglednog teorijskog biltena Filmkritik (izlazio do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća) već tada analitički dvojilo oko održivosti jednog posve novog produkcijskog koncepta, koji je, k tome, kako su isticali konzervativniji kritičari: „puka stilska prepiska prehodno zabilježenog francuskog trenda“. Alexander Kluge, Edgar Reitz i Hans Rolf Strobel, neki od najznačajnijih autora „oberhausenskog kruga“, zaista su, već u tom katalizacijskom periodu stvaranja po „direktivi novog vala“, morali odustajati od dijela svojih projekata ili reducirati njihove troškove nauštrb finalnog umjetničkog dojma jer je sistem financiranja filmske proizvodnje u Njemačkoj kako su ga nametale javne službe bio u neskladu s očekivanjima autora i njihovim poimanjem slobode izražavanja koja je ponekad graničila s anarhističkim idealima. U atmosferi koja je slutila novo autorsko preustrojavanje i eventualno formiranje idućeg manifesta (do čega, ipak, nije došlo) grupa mladih njemačkih filmskih kreativaca afektiranih „oberhausenskim sindromom“ i produkcijski stacioniranih na širem području Münchena odlučila se za radikalan korak naprijed, te se u proljeće 1966. formalno registrirala pod nazivom Nova münchenska grupa. Užu jezgru grupe činili su Rudolf Thome, Eckhart Schmidt, Klaus Lemke, Max Zihlmann, Marran Gosov, May Spils, Martin Müller i Werner Enke, a alternativni prostor slobode izražavanja u uvjetima strogih propisa njemačkog ministarstva kulture i subordiniranih mu filmskih fondova tražili su u okviru liberalizacije odnosa među samim autorima na nižim organizacionim razinama i međusobnoj suradnji koja je ponekad izazivala radikalne kritike u krugovima filmskih radnika zbog donekle utemeljenih strahova od novog strukovnog protekcionizma. Tako je magazin Film već 1967. djelovanje grupe ironično deskribirao slijedećom dovitljivom petljom: „Klaus Lemke i Dieter Geissler glume u filmu koji je režirao Rudolf Thome prema scenariju Maxa Zihlmanna („Galaxis“). Dieter Geissler glumi u filmu koji je režirao Klaus Lemke prema scenariju Maxa Zihlmanna, a Martin Müller je asistent redatelja („48 Stunden bis Acapulco“). Martin Müller i Klaus Lemke glume u filmu koji je režirao Martin Müller, prema scenariju Marrana Gosova („Die Kapitulation“). I tako dalje i tako naprijed!“ No, Münchenska grupa ipak je prvenstveno specifični produkt „nonšalantnih“ šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa je, s vrmenskim odmakom od preko pet deseljeća, ironične kritike suvremenika potrebno uzeti s rezervom, pogotovo ima li se na umu kako su temeljni kohezivni faktori grupe, umjesto kompleksno ugovorenih i parafiranih strukovnih standarda, bili zajednička druženja, pohođenje jazz i rock koncerata, kolektivni odlasci u kino i izleti u prirodu. Bili su to temeljni, a počesto i jedini zajednički „manevri“ udruženih autora (neovisno o odrađivanju setova) koji su zapravo predstavljali manifestaciju potrebe da se život i film kao interpretacija svakodnevnih životnih rituala što naturalnije i jednostavnije integriraju u jedinstvenu umjetničku cjelinu. Neki povjesničari filma skloni su Münchensku grupu definirati i kao jedan od presudnih uzora (znatno ambicioznije) francuske grupe Zanzibar koja se 1968. okupila na barikadama u pariškoj Latinskoj četvrti (predvodili su je Philippe Garrel i Serge Bard), čime su mladi njemački autori ostvarili reciprocitet utjecaja koji je na njih ranije izvršio francuski novi val. Autori Münchenske grupe održavali su prijateljske odnose, ispomagali se međusobno, te manifestirali similarne sineatske strasti, a vezao ih je i beskrajni zajednički entuzijazam za snimanjem i produciranjem fimskih skripti. Bernd Brehmer, suvremeni njemački underground redatelj, utemeljitelj filmskog magazina „24“ i „Exit Film Distribution“ kompanije, te organizator Underdox Film Festivala u Münchenu, u popratnom materijalu tiskanom povodom retrospektivnog prikazivanja filmova u režiji istaknutih članova grupe (na pedesetu obljetnicu udruživanja, u prolječe 2016) rekonstruirao je tzv. „put on airs“ koncepciju za kojom su se povodili autori Münchenske grupe kreirajući svoj unikatni filmski stil na setovima. Nezgodan kolokvijalni (vulgarni) hrvatski prijevod „kurčenje“ možda je preradikalan, ali istovremeno i prihvatljiv s obzirom da referira na ponašanje kojim se postiže ekstremno cool efekt. Dakle, mimo temeljito razrađenog skripta (kao prema nekakvom receptu koji se prenosi u natuknicama) redatelj zatraži od glumca da (primjerice) sjedne, raskomoti se, stavi sunčane naočale, pripali cigaretu, te potom izvadi iz novčanika hrpu novca i počne ga brojati. Dok se redaju filmske klape, mijenja se muzika kao iz jukeboxa i tako sve dok se ne postigne optimalan „sraz“ slike i tona. Sukladno ovakvoj dramskoj rekonstrukciji djelovanja uz Münchensku su se grupu kao preostali sljedbenici (zahvaljujući neizbježnoj komparaciji) američke nezavisne kulture (prvenstveno beat pokreta) tijekom druge polovice šezdeseih godina prošlog stoljeća plasirali i mnogi drugi njemački medijski umjetnici poput filmskog redatelja Eckharta Schmidta kojem su inspiracija bili Andy Warhol i Michelangelo Antonioni, karizmatičnog modnog fotografa Rogera Fritza, te cijelog niza „underground muza“, tada mladih glumica i starleta poput Iris Berben, Uschi Obermaier, Ingrid Caven, Helge Anders, Uschi Glas, Dginn Moeller, Monike Zinnenberg, Isi ter Jung i May Spills. Paralelno s prestankom rada Münchenske grupe (dio autora nastavio je manje ili više uspješne filmske karijere od kojih neke traju do danas) 1969. je u Münchenu pokenut sveučilišni studij televizijske i filmske režije čiju su prvu generaciju polaznika njemački akademski analitičari svojedobno prozvali „senzibilistima“. Naziv su dobili zahvaljujući logičnom i ustrajnom nastavljanju tradicije kreativnog djelovanja koju je začela upravo Münchenska grupa (radi se o senzibilitetu za inozemne tendove poput francuskog novog vala i/ili američke nezavisne produkcije u autorskoj adaptaciji). Među senzibiliste se ubrajaju Wim Wenders, Gerhard Theuring i Matthias Weiss koji su, uz Rainera Wernera Fassbindera i Wernera Schroetera koji nisu uspjeli upisati filmske studije u Münchenu, postali ključne figure tzv. novog njemačkog filma. U sklopu trotjednog ciklusa Springtime in Munich – The Munich Group (1966–1969) Kino klub Split će prikazati slijedeće filmove:

02.03.2018. Klaus Lemke – 48 Stunden bis Acapulco (1967)

09.03.2018. Rudolf Thome – Detektive (1968) 

16.03.2018. Marran Gosov – Zuckerbrot und Peitsche (1968) 

 

Klaus Lemke – 48 Stunden bis Acapulco

Klaus Lemke (1940) rođen je u poljskom gradu Gorzów Wielkopolski koji je pod njemačkom aneksijom tijekom Drugog svjetskog rata na geografskim mapama nosio naziv Landsberg an der Warthe. Kao istaknuti član Münchenske grupe koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća realizirao je niz zapaženih kratkometražnih eksperimentalnih filmova i dva duga metra (48 Stunden bis Acapulco iz 1967. i Negresco – Eine tödliche Affäre iz 1968) koji su izazvali širi interes kritike i publike, temeljem čega je, ustrajavajući na marginalnoj poziciji i nezavisnim produkcijskim rješenjima, do danas ostao jedna od središnjih ličnosti suvemene njemačke filmske avangarde. Lemke se rijetko pojavljuje u medijima, a internetski portali uz njegovo ime uglavnom talože informacije o kritičkim osvrtima na aktualnu komercijalizaciju strukovnih manifestacija u Njemačkoj poput Berlinalea. U ozračju dijametralno suprotnih viđenja kakve nudi, primjerice, Doris Dorrie koja u programskim načelima njemačkih nacionalnih festivala razabire nepregledan balast avangarde bez pokrića i estetski upitnu dominaciju arthouse produkcije, još brutalnije djeluju Lemkeove opaske prema kojima je to nedovoljno radikalno rješenje za konceptualno dokidanje poriva organizatora prema mainstream prezentacijama koje prijete sterilizacijom odnosa zahtjevnije publike s filmom. Lemke je svoj profesionlani put počeo studijem povijsti umjetnosti i filozofije na sveučilištu u Freiburgu, da bi se tijekom prve polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća okušao kao asistent kazališne režije u Düsseldorfu. Prvi autorski film snimio je 1965, a do sada ih je realizirao oko pedeset. U središtu njegovog filmskog interesa s početka je bilo parafraziranje žanrovskih obrazaca kriminalističkog filma i thrillera u produkcijskim uvjetima sukladnim američkoj nezavisnoj proizvodnji kakvu je apostrofirao John Cassavetes. Moglo bi se kazati kako je Lemke, vješto se poigravajući s temeljnim filmskim postulatima Münchenske grupe u ekspandiranom scenarističkom okružju globalnih zavjera, špijunskih afera i gangsterskih obračuna utemeljenih na specifičnim kodeksima, uspio konstruirati jednu posve autentičnu kinematografiju koja je, izmještajući se po potrebi u okvire pristupačnije TV produkcije, vremenom formirala impresivan opus koji imponira svojom konzistentnošću i kvalitetom, što mnogi njemački redatelji nisu uspjeli realizirati ni uz pomoć nemjerljivo viših budžeta. Često je koristio usluge anonimnih amatera od kojih su neki, primjerice Cleo Kretschmer, Wolfgang Fierek i Dolly Dollar, zahvaljujući opetovanim angažmanima u njegovim filmovima vremenom postali cijenjeni profesionalni glumci. Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća izveo je svojevrsnu inverziju svog dotadašnjeg autorskog filmskog koncepta zahvaljujući izmještanju scenarističke osovine prema obiteljskim dramama uz istovremeno otvaranje alternativne filmske geometrije prostora, što ga je vremenom dovelo u situaciju da autorizira i nekoliko filmova klasičnog melodramatskog naboja kao što je njegovo remek-djelo Amore iz 1978. U njemačkim kulturnim krugovima Lemke uživa status principijelnog pobunjenika protiv državnog filmskog establišmenta, a svojim nastupima na rubu ekscesa često izaziva oprečne reakcije tijekom strukovnih manifestacija. U nezavisnim njemačkim kinima od početka ove godine mu se prikazuje novi film naslovljen Bad Girl Avenue (2018). 48 Stunden bis Acapulco (48 sati do Acapulca; 1967) prvi je Lemkeov dugometražni igrani film za koji je dobio prestižnu nacionalnu nagradu Bambi, najstariju medijsku počast u Njemačkoj koja se dodjeljuje za izuzetne zasluge na polju medijskih inovacija u zemlji i/ili inozemstvu još od 1948. U središtu dramske radnje lik je mladića Franka Murnaua (igra ga Dieter Geissler), amatera plaćenika koji po nalogu gangstera Grunera, brzoplet i samouvjeren, te vremenom dodatno emocionalno rastrgan u klinču s dvijema djevojkama od kojih je jedna Grunerova kćerka Laura, kreće u rizičnu avanturu kako bi posredovao u ilegalnoj trgovini zaštićenim dokumentima koja se provodi u interesu međunarodne kriminalne organizacije. Scenografska lounge atmosfera pojedinih kadrova s tipičnim soundrackom iz šezdesetih godina prošlog stoljeća dramaturški se prepliće sa stilskim kontrapunktima utemeljenima na krupnim planovima, praznom hodu i elaboraciji egzistencijalne tjeskobe aktera. Snimatelj filma bio je naturalizirani Švicarac Niklaus Schilling (1944–2016) koji je nakon uspjeha ovog projekta i sam počeo relativno uspješno režirati, a asistirao mu je danas posve zaboravljeni novovalni majstor Hubertus Hagen. Autor soundtracka je austrijsko – njemački suvremeni kompozitor Roland Kovac.

Trajanje: 77 minuta

Država: Njemačka

Jezik: njemački (engleski titlovi)

Tehnika: crno – bijelo

 

Darko Duilo