Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Khavn – Mondomanila (2012)

U petak 16. veljače s početkom u 20.30 h u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split možete prisustvovati prvoj projekciji iz kratkog dvotjednog ciklusa filmova  eksperimentalnog filipinskog redatelja Khavna De La Cruza. Riječ je o projektu Mondomanila ili Kako sam se počešljao nakon prilično dugog putovanja (2012), kvazižanrovskom križancu kriminalističkog filma i humorne drame za koji se može kazati kako predstavlja središnji reprezentativni uradak u kontekstu cjelokupnog autorovog kompleksnog opusa. Ciklus se nadovezuje na prethodno prikazane filmove Lava Diaza kojem je Khavn svojevrsni postmoderni antipod kada je filipinska kinematografija u pitanju. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati.Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Khavn De La Cruz

Filipinski pionir digitalnog filma Khavn De La Cruz (1973) polivalentni je umjetnik (sineast, pjesnik i glazbenik) i kultna figura filipinske underground scene formirane osamdesetih godina prošlog stoljeća. U tom kontekstu Khavn danas funkcionira kao svojevrsni filipinski pandan Jalala al-Din Rumia (1207-1273), klasičnog sufijskog pjesnika za kojeg tvrdi kako je jedan od njegovih idola, a koji je, zahvaljujući hiperprodukciji stihova i duhovnom zasićenju, vremenom prestao pisati, te deklamirajući oslobodio svoju poeziju u javnom prostoru kako bi je bilježili njegovi sljedbenici. Autorizirao je (Khavn) gotovo pedeset dugometražnih i stotinjak kratkih eksperimentalnih filmova od kojih su neki integrirani u programe respektabilnih međunarodnih filmskih festivala, a u nekoliko navrata bio je i član žirija na velikim strukovnim smotrama poput onih u Copenhagenu, Berlinu i Clermont-Ferrandu. Predsjednik je nezavisne filmske kompanije Filmless Films, te utemeljitelj i festivalski ravnatelj festivala digitalnog filma .MOV, prve profesijske filmske revije na Filipinima. Temeljne stilske odlike impresivne Khavnove kinematografije jesu hibridni tehnički postupak s tendencijom kreiranja „crossover kadrova“ kakvi su, primjerice, često komponirani i za potrebe američke klasične i novije kinematografije zasnovane na superhero i sličnim postulatima, te subkulturni filipinski milje kao donekle opsesivna scenografska pasija na kojoj se temelji kaotična dramaturgija s povremenim filmskim vertigo efektom. U aktualnoj situaciji u kojoj se nalazi filmska proizvodnja na Filipinima Khavnovo djelovanje je, uz angažman neizbježnog Lava Diaza čijim smo kratkim autorskim ciklusom otvorili ovomjesečni program projekcija Kino kluba Split, primarna alternativa jeftinim parafrazama hollywoodskih komercijalnih manirizama, te prilično logično kulturno ishodište u kontekstu potrage publike za autohtonim filmskim sadržajem koji će moći doživjeti kao „svoj“ (filipinski) na temelju neposrednog doživljaja stvarnosti i refleksivnosti gledateljskog filmskog iskustva. Khavnov sineatski intimizam umnogome se razlikuje od estetskog poriva prethodno spomenutog Diaza. Dok je kod potonjeg distanca na koju ukazuje kamerom i skriptom kako bi naglasio pustoš i duhovno breme šireg filipinskog prostora zadana gotovo nepregledno daleko, Khavnov filmski orijentir ponekad je uži od gabarita prosječne gradske četvrti, gotovo zgusnut u jednu ili u tek nekoliko uličica, o čemu je i sam autor u nekoliko navrata razglabao ističući kako ga (kao efikasni kondenzator dramaturgije) opetovanje prostora filmske radnje u što užem okviru još intenzivnije približava idealu bilježenja aktivnosti unutar izvornog prostora odrastanja i duhovnog formiranja na čemu motivacijski primarno počiva njegova cjelokupna redateljska karijera. Vještim izmještanjem kutova snimanja uz dramaturške inverzije, te naknadnim tretmanom slike Khavn je uspio postići da se njegovi filmovi, iako često snimani na identičnim lokacijama, scenografski ne preklapaju, a istovremeno mu omogućuju i dodatnu autorsku satisfakciju zahvaljujući činjenici kako je eksploatacijom prostorne paradigme stigao bliže idealu temeljne dekonstrukcije/rekonstrukcije intimnih prostornih planova na kojima se temelji njegov kompleksni umjetnički angažman. Ekstremna implikacija navedenog metodološkog koncepta relativno recentni mu je uradak naslovljen Simulacrum Tremendum (2016), trinaestosatni intimni filmski dnevnik koji je uvršen u program filmskog festivala u Rotterdamu. Paralelno s projektima na tragu svog dosadašnjeg filmskog rukopisa Khavn se posljednjih nekoliko godina upušta i u produkcije koje intenzivnije zadiru u filipinsku povijest iako se, unatoč promjeni vremenske, njegova prostorna filmska paradigma u bitnom ne mijenja. Regionalna filmska publika mogla ga je upoznati tijekom proteklih godina u prilikama Khanovog sudjelovanja na raznolikim filmskim manifestacijama u Zarebu, Beogradu, Sarajevu, Prištini…

 

Mondomanila

Mondomanila ili Kako sam se počešljao nakon prilično dugog putovanja (2012) esencijalni je film u kontekstu ukupnog Khanovog opusa za koji se može kazati kako je autorove stilske trademark odrednice vješto kondenzirao u jedinstveni amalgam u temelju kojega je adaptacija tzv. mondo filma (senzacionalističkog pseudo-dokumentarca) koji su, na temelju ranih prototipskih uradaka s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, „patentirali“ Paolo Cavara, Gualtiero Jacopetti i Franco Prosperi, zahvaljujući produkcijskom uspjehu svog remek djela Mondo Cane (Pseći svijet; 1962). Istovremeno, zahvaljujući redisperziji filmskog sadržaja u lokalne okvire, što je prethodno bio slučaj s još nekim mondo klasicima, Mondomanila je i legitimni sljedbenik city film tradicije eksperimentalne kinematografije koja seže do u duboku povijest samog filmskog medija. U središtu filmske priče dječak je Tony D. koji odrasta okružen živopisnim karakterima reprezentativnih primjeraka prostitutki, bogalja, političkih manipulanata, narkomana i pedofila, te konfrotiranih usamljenih dokonih domaćica, bezličnih susjeda i filipinskih macho tipova koji čine malograđanski pandan sjajno pristao i neodvojivo srastao uz prethodno navedeni socijalni „ološ“. Skript se temelji na istoimenom nagrađivanom romanu filipinskog pisca mlađe generacije Normana Wilwaycona (1972), ali je istovremeno, zahvaljujući ludičnoj razgradnji dramaturgije, prilično neovisan o literarnom predlošku za koji je redatelj Lav Diaz jednom prilikom kazao kako predstavlja lokalnu inačicu Irvine Welshevog Trainspottinga. Kao i većina mondo filmova Mondomanila slijedi nametnutu tradiciju apsurdizma u kontekstu kojeg u prvi plan izbijaju prizori surovosti i ritualne matrice karakteristične za primordijalno stanje ludske zajednice, odnosno za nerazvijena područja.  Moglo bi se kazati i kako je Mondomanila žanrovska kriminalistička komična drama kako to navodi enciklopedijski članak s Wikipedie, ali istovrmeno je u pitanju i radikalni eksperimentalni film s montažnim atrakcijama karakterističnim za muzičke video spotove, dio produkcije B horrora i noviju eksploatacijsku kinematografiju. Khavn je Mondomanilu snimao gotovo devet godina, što je netipično za autora koji djeluje uglavnom „gerilski“, te na osnovu niskog budžeta proizvodi filmove u kratkom produkcijskom roku. Istovremeno, intimni motivi za kojima se Khavn povodio opravdavaju postupak jer je u pitanju bilo filigransko brušenje scenografije njegovog odrastanja na kojoj se, kao temeljnoj refleksivnoj potrebi, temelji i njegov cjelokupni filmski autorski angažman. Projekt je započet 2003., a prvu etapu produkcije Khavn je zaključio godinu kasnije kratkometražnim uratkom istovjetnog naslova koji je naišao na impresivan niz pozitivnih kritika i odobravanja nakon premijernih festivalskih prikazivanja, ali i sporadičnih osuda zbog „blasfemične filmske naturalizacije ljudske mahnitosti na rubu ljudožderstva“. Nakon što je godinama naknadno priča Mondomanile zaokružena u feature formu te iznova izazvala interes javnosti opservacije su bile blaže i oslonjene na Khanova prethodna dostignuća, temeljem čega mu je dio kritike laskao kao legitimnom nastavljaču nadrealističke filmske trash produkcije na tragu klasičnih opusa autora poput Johna Watersa s jedne, te Alejandra Jodorowskog ili Dušana Makavejeva s druge strane.  

Trajanje: 72 minute

Država: Filipini

Jezik: filipinski – tagalog (engleski titlovi)

Tehnika: crno-bijelo/kolor

 

Darko Duilo