Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Khavn – EDSA XXX (2012)

U petak 23. veljače s početkom u 20.30 h u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj projekciji iz kratkog dvotjednog ciklusa filmova  eksperimentalnog filipinskog redatelja Khavna De La Cruza. Riječ je o projektu EDSA XXX ili Ništa se ne mijenja u republici promjena XXX (2012), kompleksnom hibridu znanstvene fantastike, mjuzikla i humorne dramske fantazije koji je, unatoč činjenici kako se radi o radikalnom filmskom eksperimentu, pozitivne kritike dobio i na stranicama globalnih mainstream medija poput Hollywood Reportera. Ciklus se nadovezuje na prethodno prikazane filmove Lava Diaza kojem je Khavn svojevrsni postmoderni antipod kada je filipinska kinematografija u pitanju. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati.Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

EDSA XXX 

Glazbena satira s elementima filmske (cyber) punk-rock opere EDSA XXX – Ganito kami noon, ganito pa rin kami ngayon (Nothing Ever Changes In The Ever-Changing Republic Of Ek-Ek-Ek; 2012) konceptualna je posveta filipinskoj bulevarskoj revolucionarnoj praksi koja je kao idealno žarište sukoba (primjerice tijekom svrgavanja Ferdinada Marcosa 1986. ili Josepha Estrade 2011.) tradicionalno kovitlala istoimenu široku prometnicu u centru Manile (EDSA – Epifanio de los Santos Avenue). Sineatskom konstukcijom poliičke SF fantazije Khavn je, zadržavajući i ekspandirajući geografske odrednice mjesta, osmislio novu futurističku revoluciju tempiranu za 2030. koja se, oslanjajući se na nepregledni socijalni kaos što su ga uzrokovale prethodne bune i restauracije, opire bilo kakvoj racionalizaciji i samim time predstavlja idealan dramaturški paravan za poslovični autorov ludizam u pozadini kojeg je duboka humanistička inicijativa. Vizualna disperzija prednjeg plana naglašena inovativnim korištenjem efekta fish-eye leća u digitalnoj tehnici koja dodatno komplicira analizu filmskog materijala i naglašava humorne vizualne aspekte na rubu groteske Khavnu je poslužila kako bi plejadu bizarnih karaktera (za koje se može pretpostaviti kako bi trebali predstavljati osovinu budućeg revolucionarnog pokreta) održavao u prividnoj harmoniji koja tek mjestimično omogućuje nekima od njih da se dodatno razigraju i nametnu kao potencijalne središnje revolucionarne figure. U pozadini zbivanja programirano je nezadovoljstvo građana vladavinom lidera Kuloga Negroa (kojeg zapadni saveznici poznaju pod imenom Nigger Thunder) koji je prethodne simpatije i političke uspjehe temeljio na turističkoj eksploataciji siromašnih slojeva društva i paralelnoj organizaciji filmskih festivala, a sada se na njegovo mjesto uspinje obični lokalni klošar. Linija dramaturškog izlaganja koja se ionako temeljito kosi s konvencijama o vremenskoj preglednosti i logičnosti filmskog zbivanja dodatno je „kontaminirana“ arhivskim snimkama autentičnih revolucionarnih aktivnosti iz relativno bliske filipinske prošlosti (udovoljavajući potrebi publike za komparacijom u okviru uže kulturne matrice mogli bi povući odeđene paralele s filmom Plastični Isus Lazara Sojanovića iz 1971.). Khanov redateljski nerv ne razlaže konkretne premise izbijanja ovog futurističkog nereda, ali se može pretpostaviti, zahvaljujući gruboj karakterizaciji nositelja radnje i paralelnoj analizi njihovog temeljnog okružja, kako je riječ o pobuni koja je generirana iz domene izmanipuliranih siromašnih slojeva društva. Dapače, kako je primjetio Clarence Tsui, američki filmski kritičar i suradnik renomiranog Hollywood Reportera koji (unatoč mainstream orijentaciji ipak) podržava i prati Khanove projekte, redatelj ne samo što je vizualno atraktivno nagovijestio ustanak potlačenih nego je, zahvaljujući vještim poigravanjem s konceptom siromaštva općenito dodatno unaprijedio i „arte povera“ filmski koncept zahvaljujući, prije svega, autentičnim osobnim umjetičkim motivima u kombinaciji s izuzetno niskim produkcijskim budžetom. Metastrukovna intervencija u skript, kojom je posebno oduševljena bila internacionalna premijerna publika tijekom pilot projekcije u sklopu filmskog festivala u Rotterdamu 2014. (gotovo dvije godine nakon nacionalnih prikazivanja) vjerojatno je i najdojmljivija scena EDSA XXX-a: prilikom imaginarne futurističke dodjele filmskih nagrada na festivalu u „Cannessu“ prestižnu “Pan d’Or” titulu osvoji filipinski redatelj (aluzija na stanje nacionalne kinematografije) nazvan Ishmael Brocka što je ime i prezime nastalo vezanjem imena Ishmaela Bernala i prezimena Linoa Brockae, dvojice najreprezentativnijih filipinskih sineasta zadriglih u oportunističku tradiciju svojevrsnog filmskog soc-realizma. Nagrađeni autor nakon primitka počasti s govornice poručuje: „Blagoslovljeni siromašni!“. Khanovi borci za slobodu kojima smeta temeljni koncept slobode maskirani su vrećicama iz supemarketa, njihove akcije koordinira organizacija masonskog ustroja, a u pokretu otpora djeluju i iskarikirane morske sirene u iritantno plavim opravicama, što sve zajedno ovaj fascinantni uradak na momente premeće u neočekivano raskošni spektakl na tragu rasprave o mogućoj budućnosti trash-art kinematogarfije digitalnog doba…

 

Khavn De La Cruz

Filipinski pionir digitalnog filma Khavn De La Cruz (1973) polivalentni je umjetnik (sineast, pjesnik i glazbenik) i kultna figura filipinske underground scene formirane osamdesetih godina prošlog stoljeća. U tom kontekstu Khavn danas funkcionira kao svojevrsni filipinski pandan Jalala al-Din Rumia (1207-1273), klasičnog sufijskog pjesnika za kojeg tvrdi kako je jedan od njegovih idola, a koji je, zahvaljujući hiperprodukciji stihova i duhovnom zasićenju, vremenom prestao pisati, te deklamirajući oslobodio svoju poeziju u javnom prostoru kako bi je bilježili njegovi sljedbenici. Autorizirao je (Khavn) gotovo pedeset dugometražnih i stotinjak kratkih eksperimentalnih filmova od kojih su neki integrirani u programe respektabilnih međunarodnih filmskih festivala, a u nekoliko navrata bio je i član žirija na velikim strukovnim smotrama poput onih u Copenhagenu, Berlinu i Clermont-Ferrandu. Predsjednik je nezavisne filmske kompanije Filmless Films, te utemeljitelj i festivalski ravnatelj festivala digitalnog filma .MOV, prve profesijske filmske revije na Filipinima. Temeljne stilske odlike impresivne Khavnove kinematografije jesu hibridni tehnički postupak s tendencijom kreiranja „crossover kadrova“ kakvi su, primjerice, često komponirani i za potrebe američke klasične i novije kinematografije zasnovane na superhero i sličnim postulatima, te subkulturni filipinski milje kao donekle opsesivna scenografska pasija na kojoj se temelji kaotična dramaturgija s povremenim filmskim vertigo efektom. U aktualnoj situaciji u kojoj se nalazi filmska proizvodnja na Filipinima Khavnovo djelovanje je, uz angažman neizbježnog Lava Diaza čijim smo kratkim autorskim ciklusom otvorili ovomjesečni program projekcija Kino kluba Split, primarna alternativa jeftinim parafrazama hollywoodskih komercijalnih manirizama, te prilično logično kulturno ishodište u kontekstu potrage publike za autohtonim filmskim sadržajem koji će moći doživjeti kao „svoj“ (filipinski) na temelju neposrednog doživljaja stvarnosti i refleksivnosti gledateljskog filmskog iskustva. Khavnov sineatski intimizam umnogome se razlikuje od estetskog poriva prethodno spomenutog Diaza. Dok je kod potonjeg distanca na koju ukazuje kamerom i skriptom kako bi naglasio pustoš i duhovno breme šireg filipinskog prostora zadana gotovo nepregledno daleko, Khavnov filmski orijentir ponekad je uži od gabarita prosječne gradske četvrti, gotovo zgusnut u jednu ili u tek nekoliko uličica, o čemu je i sam autor u nekoliko navrata razglabao ističući kako ga (kao efikasni kondenzator dramaturgije) opetovanje prostora filmske radnje u što užem okviru još intenzivnije približava idealu bilježenja aktivnosti unutar izvornog prostora odrastanja i duhovnog formiranja na čemu motivacijski primarno počiva njegova cjelokupna redateljska karijera. Vještim izmještanjem kutova snimanja uz dramaturške inverzije, te naknadnim tretmanom slike Khavn je uspio postići da se njegovi filmovi, iako često snimani na identičnim lokacijama, scenografski ne preklapaju, a istovremeno mu omogućuju i dodatnu autorsku satisfakciju zahvaljujući činjenici kako je eksploatacijom prostorne paradigme stigao bliže idealu temeljne dekonstrukcije/rekonstrukcije intimnih prostornih planova na kojima se temelji njegov kompleksni umjetnički angažman. Ekstremna implikacija navedenog metodološkog koncepta relativno recentni mu je uradak naslovljen Simulacrum Tremendum (2016), trinaestosatni intimni filmski dnevnik koji je uvršen u program filmskog festivala u Rotterdamu. Paralelno s projektima na tragu svog dosadašnjeg filmskog rukopisa Khavn se posljednjih nekoliko godina upušta i u produkcije koje intenzivnije zadiru u filipinsku povijest iako se, unatoč promjeni vremenske, njegova prostorna filmska paradigma u bitnom ne mijenja. Regionalna filmska publika mogla ga je upoznati tijekom proteklih godina u prilikama Khanovog sudjelovanja na raznolikim filmskim manifestacijama u Zarebu, Beogradu, Sarajevu, Prištini…

Trajanje: 86 minuta

Država: Filipini

Jezik: filipino – tagalog (engleski titlovi)

Tehnika: kolor/crno-bijelo

 

Darko Duilo