Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Juan Luis Buñuel – Leonor (1975)

U petak 30. lipnja s početkom u 20.30 h možete prisustvovati drugoj i zaključnoj projekciji iz kratkog autorskog ciklusa filmova Juan Luis Buñuela (1936), produktivnog španjolskog kipara i filmsko – televizijskog redatelja na zalasku karijere,  te manje poznatog sina pionira nadrealizma Luisa Buñuela. Film Leonor (1975), poznat i pod nezgrapnim distribucijskim nazivom Mistress of the Devil nikada nije regularno prikazivan po komercijalnim američkim kino dvoranama uz izuzetak nekoliko eksperimentalnih projekcija koje je organizirao New Line Cinema, a autoritet redatelja i kvaliteta filmskog materijala potvrđeni su tek u eri VHS-a kada je uradak stekao kultni status u krugovima štovatelja tzv. klasičnog umjetničkog filma (uglavnom europske provenijencije). Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Leonor

Leonard Maltin (1950), popularni „go-to“ kritičar na platnim spiskovima velikih američkih filmskih studija, fetišist uradaka u Walt Disney produkciji i „romantičarski historiografski češalj“ klasičnog Hollywooda, kanalizirao je svoju „zavidnu“ karijeru zahvaljujući dobrim dijelom i ekskluzivnoj „bombi“ (najnižoj simboličnoj odrednici kvalitete) koju je udijelio filmu Leonor (1975) potpisujući recenziju u kojoj je autora Juan Luis Buñuela okarakterizirao kao idiota. Ovaj europski filmski projekt, gotovo lišen postprodukcijskih zahvata i s minimumom filmskih efekata postignutih u klasičnoj montaži (na tragu čiste filmske slike) iz tadašnje američke komercijalne perspektive predstavljao je specifičnu prijetnju nalik svojevremenom „meksičkom sindromu“ slobodnog filma čiji je najistaknutiji eksponent nakon Sergeia Eisensteina (1898–1948) bio Juan Luisov otac Luis Buñuel (1900-1983). Slijedom svega navedenoga film Leonor, poznat i pod nezgrapnim distribucijskim nazivom Mistress of the Devil nikada nije regularno prikazivan po komercijalnim američkim kino dvoranama uz izuzetak nekoliko eksperimentalnih projekcija koje je organizirao New Line Cinema, a autoritet redatelja i kvaliteta filmskog materijala potvrđeni su tek u eri VHS-a kada je uradak stekao kultni status u krugovima štovatelja tzv. klasičnog umjetničkog filma (uglavnom europske provenijencije). Temeljem naknadnih spekulacija i kritičkih opservacija može se zaključiti kako je na osnovu vještog manipuliranja američkim filmskim tržištem na vrijeme uklonjena mogućnost da se u eri art horrora sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedan europski kooperativni nezavisni produkt (talijansko-španjolsko-francuska koprodukcija) plasira u rangu hollywoodskih hitova poput filmova The Exorcist (1974) Williama Friedkina ili The Omen (1976) Richarda Donnera, te financijski degradira buduće nacionalne američke produkcije. Leonor je skriptiran temeljem adaptacije (Pierre-Jean Maintigneux i Michel Nuridzani) klasičnog teksta Ludwiga Tiecka (1773-1853), poznog gotičara i jednog od utemeljitelja romantizma u književnoj proizvodnji čije se djelovanje, upravo kao i ostavština Edgara Allana Poea (1809-1849), tretira u analitičkom okviru prakse efikasne književne demarkacije postignute u odnosu na krizu literarnog simbolizma pozne gotike i pridružene joj aspirativne energije thanatosa u širem kulturnom kontekstu prve polovine devetnaestog stoljeća. Kao žanrovski horror s tendencijom podžanrovskog „vampirskog filma“ Leonor je okupio zavidnu casting reprezentaciju. U glavnim ulogama su  Michel Piccoli (1925), glumački još uvijek aktivan stalni suradnik Buñuela starijega, zatim Liv Ullmann (1938), najpoznatija ženska glumačka akvizicija Ingmara Bergmana (1918–2007), te Ornella Muti (1955) u „pole position“ periodu reguliranja internacionalne karijere u tadašnjoj opakoj konkurenciji talijanskih inteligentnih i atraktivnih glumačkih persona. Soundtack je potpisao Ennio Morricone (1928), a direktor fotografije je bio tada već iskusni Luciano Tovoli (1936) koji će dvije godine kasnije, zahvaljujući suradnji s Dariom Argentom (1940) na filmu Suspiria (1977) postati jedan od najtraženijih snimatelja Europe s istovjetnim naknadnim ekstenzivnim američko – hollywoodskim iskustvom. Većina filma snimljena je pod intenzivnim prirodnim svjetlom, što je rijedak slučaj kada su horror produkcije u pitanju, a atmosfera straha naglašena je radije povremenim vještim izmještanjem u sekundarne planske opskurne vizure teže dostupne filmskoj kameri, nego forsiranjem nasilja i temeljne zagrobne atmosfere. Srednjevjekovni zaplet na kojem se temelji dramska struktura filma kodiran je temeljem klasičnog motiva uspostavljanja pakta o spasenju sa Sotonom. Richad (Piccoli, istovemeno i producent filma) je srednjevjekovni plemić čija voljena žena Leonor (Ullmann) u jeku pošasti kuge smrtno nastrada u nesreći za koju Richard zaključi kako ju je prouzročio konj kojeg potom „pravedno“ zakolje manifestirajući ekspanziju ludila na kojoj će se temeljiti njegove daljnje aktivnosti. U stahu od samoće Richard naglo sklapa novi brak s mladom Catherine (Muti), propije se i postane nasilan, te, desetak godina kasnije, posve lud krene kopati po groblju gdje ga uoči stranac svećeničkog držanja i manira (blasfemična metafora Sotone) koji mu ponudi usluge oživljavanja mrtve žene. No, život se plaća smrću, a mrtvi također moraju jesti kada ožive… Opsesivno – posesivna progresija psihičke bolesti patrijarha kombinirana sa socijalnom potvrdom okoline i pridružena joj generalna atmosfera bezbožništva trademark su nadrealističkih filmskih ostvarenja na kojima je Juan Luis Buñuel izgradio osebujnu autorsku viziju žanrovskog filma bez značajnijih primarnih umjetničkih pretenzija. Rezulat je nedvojbeno umjetnički film blizak (u periodu proizvodnje) ostvarenjima poput Le moine (The Monk – Svećenik; 1972) grčkog avangardiste Adonisa Kyroua (1923–1985) za koji je scenarij odradio Buñuel stariji ili Profondo rosso (Deep red – Duboko crveno; 1975) u režiji prethodno spomenutog Daria Argenta. Leonor je odnedavno komercijlno dostupan u DVD formatu.  

Trajanje: 94 minute

Država: Španjolska – Fancuska – Italija

Jezik: engleski – talijanski – španjolski (engleski titlovi za neengleske dijaloge)

Temeljna tehnika: kolor

 

Juan Luis Buñuel

Juan Luis Buñuel (1936), produktivni španjolski kipar i filmsko – televizijski redatelj na zalasku karijere, u proljeće 2014. prekinuo je umirovljenički hiatus dug dvadesetak godina koliko je do tada prošlo od posljednje produkcije koju je realizirao (radilo se o trosatnoj avanturističkoj TV drami Barrage sur l’Orénoque – The Orinoco Dam; 1996), i to zahvaljujući publikaciji autobiografskih zapisa naslovljenih Good Films, Cheap Wine, Few Friends: A Memoir. Ova ekstenzivna historiografska rekapitulacija vlastitog angažmana na kulturnom polju daleko širem od filmske proizvodnje u koju se uključio još krajem pedesetih godina prošlog stoljeća kao povremeni asistent režije Orsona Wellesa na petnaestogodišnjim pripremama za nikada realiziranu ekranizaciju Cervantesovog romana Don Quijote iznova je zainteresirala pedantniju filmsku publiku i za njegovu autorsku filmsku ostavštinu, prvenstveno igrano – filmske nadrealističke eksperimente na tragu razgradive dogradnje tehničkih i montažnih rješenja kakve je njegov slavni otac Luis Buñuel (1900-1983) autorizirao u zreloj stvalačkoj fazi života. Juan Luis je filmsku režiju, zahvaljujući činjenici odrastanja u neposrednoj blizini filmskih setova, savladao surađujući (uz navedenog Wellesa) i sa Louis Malleom (1932–1995), te Juan Antonio Bardemom (1922–2002). Prethodno je planirao karijeru profesora engleske literature, te diplomirao na Oberlin Collegeu u SAD-u. Napisao je i režirao tri dugometražna igrano – filmska kino projekta: Au rendez-vous de la mort joyeuse  (At the Meeting with Joyous Death; 1973), La femme aux bottes rouges (The Woman with Red Boots; 1974) i Leonor (Mistress of the Devil; 1975), kao i impresivan niz dokumentaraca, kratkih i namjenskih filmova, te španjolskih i francuskih televizijskih serijala od kojih su neki sufinancirani sredstvima UNESCO-a. Američki kipar kinetičar Alexander Calder (1898-1976) izvršio je primarni utjecaj na njegovo likovno i perforativno – konceptualno sazrijevanje u kontekstu klasičnih umjetničnnih praksi. Tijekom nereda u Parizu s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je povezan s direktnim organizatorima demonstracija, održavao je kontakte i sa američkim političkim teroristima iz organizacije Black Panthers, a zainteresirao se i za djelovanje nekadašnjeg panamskog vojnog diktatora Omara Torrijosa (1929-1981), što je doprinosilo radikaliziranju medijske mu slike u javnosti, zbog čega ga je dio kolega iz filmskih krugova, kao i večina eksponenata političkog establishmenta, uglavnom izbjegavao i tretirao kao marginalnu pojavu sklonu situacijama visokog socijalnog rizika. Simptomatičnu vjersko – buržoasku hipokriziju “okusio” je još kao mladić kada je zbog pritiska frankista “švercao” proskribirane role očevog klasika Viridiana (1961) u strahu od vatikanskih denuncija preko španjolske granice s Francuskom koristeči se kao pokrićem prijevozom opreme za borbe s bikovima. U potazi za autorskim slobodama tijekom aktivne redateljske karijere lokacije za snimanja je pronalazio na toponimima SAD-a, Francuske, Španjolske, Italije, Kambodže, te Južne Afrike i Čilea. U sklopu ovog kratkog autorskog ciklusa Kino klub Split povezao je dva njegova avangardnoj filmskoj publici najrelevantnija ostvarenja:

23.06.2016. Juan Luis Buñuel – La Femme aux bottes rouges (1974)
30.06.2016. Juan Luis Buñuel – Leonor (1975)

 

Darko Duilo