Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Jim Hosking – Greasy Strangler (2016)

U petak 13. listopada s početkom u 20.30 h možete prisustvovati drugoj projekciji iz ovomjesečnog ciklusa New Trash Cinema. Radi se o filmu Greasy Strangler (2016) u režiji britansko – američkog autora mlađe generacije Jima Hoskinga. Već nakon premijernog prikazivanja tijekom prošlogodišnjeg Sundance film festivala (Park City, Utah – SAD) bilo je jasno kako je Greasy Strangler, projektno trash ostvarenje, neprijeporni instant kult klasik, te majstorska sinteza dosadašnje ostavštine niza renomiranih „štancatelja“ ovakve vanžanrovske produkcije primarno vezane specifičnim (neki kritičari bi dodali i nastranim) poimanjem filmske estetike (s težištem na underground radove iz osamdesetih godina prošlog stoljeća). Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli… 

 

Jim Hosking – Greasy Strangler (2016)

Već nakon premijernog prikazivanja tijekom prošlogodišnjeg Sundance film festivala (Park City, Utah – SAD) koji je pohodilo rekordnih 46.660 posjetitelja bilo je jasno kako je Greasy Strangler (2016), projektno trash ostvarenje mladog američkog Britanca imigranta Jim Hoskinga neprijeporni instant kult klasik, majstorska sinteza dosadašnje ostavštine niza renomiranih „štancatelja“ ovakve vanžanrovske produkcije primarno vezane specifičnim (neki kritičari bi dodali i nastranim) poimanjem filmske estetike (s težištem na underground radove iz osamdesetih godina prošlog stoljeća), te, paradoksalno ali i sukladno prethodno navedenim stavkama, film kojeg čeka predvidljivi komercijalni fijasko jer kultna sljedba ne znači i uspjeh u komercijalnom prikazivačkom okružju izvan amaterskih, specijaliziranih i/ili tzv. ponoćnih projekcija. Jim Hosking (u postprodukciji mu je novi dugometražni film radnog naziva An Evening with Beverly Luff Linn, najavljen za proljeće iduće godine) još u formativnoj je dobi (kratke filmove je počeo režirati kao teenager početkom novog milenija) bio presudno afektiran arthouse projektima autora poput Davida Lynha i Akia Kaurismäkia, kao i ranim radovima Mikea Leigha, dok je koscenarist Greasy Stranglera Toby Harvard, također Britanac, preferirao „giallo“ filmove na rubu neukusa i ekscesa, kao i kultne radove iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća kao što su William Lustigov Maniac (1980) ili Mike Nicholsov Carnal Knowledge (1971). Autorski dvojac inerese je primarno sinhronizirao zahvaljujući zajedničkoj fascinaciji stripovima Roberta Crumba i Daniela Clowesa, a kompromis iz domene drugog medija vidljiv je i iz temeljnih estetskih odednica Greasy Stranglera (akteri gube trule zube, mast se cijedi iz svih pukotina, a lažni penisi erektiraju u inat prirodnima). Jedan od producenata filma je Elijah Wood, hollywoodski superstar, ali i filmofil sklon trash produkciji koji koordinira dio rubne proizvodnje zahvaljujući svojoj kompaniji Spectrevision. S autorima je u kontakt stupio nakon što je pogledao Hoskingov kratki film Renegades (2010) koji je također prikazan na Sundanceu. U glavnoj ulozi je vremešni Michael St. Michaels (1944), nekadašnji frizer hollywoodskog jet-seta i impresivna marginalna pojava na umjetničkoj sceni LA-a, široj filmskoj publici najpoznatiji po ulozi u filmu The Video Dead (1987) Roberta Scotta, a društvo mu pravi nekadašnji kaskader Sky Elobar, kao i cijeli niz živopisnih marginalaca s dužim ili kraćim iskustvom tavorenja na rubu hollywoodske produkcije. Snimateljski posao odradio je mladi ekspert za televizijske low – budget komedije Mårten Tedin, a kompozitor filma bio je do sada anonimni Andrew Hung. Dramaturgija filma razvija se oko Ronniea (St. Michaels), turističkog vodiča weirdo habitusa koji prakticira bizarne „doggy disco ture“ u društvu svog šlampavog sina Braydena (Elobar), s kojim se uzgred konfrotira po pitanjima seksualnosti i ulozi žene u životu muškarca, dok u pozadini obiteljske groteske ulicama po kojima otac i sin razvlače turiste mahnita nakazni davitelj temeljito i do neraspoznatljivosti ispackan kuhinjskim masnoćama. Ukratko – ukoliko prisustvujete projekciji Greasy Stranglera, čeka vas sat ipo kolorita karakterističnog za John Watersov Pink Flamingos (1972) i humorno dno na tragu popularne serije Bottom (Šljam). U mast!

Trajanje: 93 minute

Država: SAD

Jezik: engleski (engleski titlovi)

Tehnika: kolor

New Trash Cinema

Iz šireg konteksta relativno recentnog (2016) istraživanja znanstvenika sa odjela za praktičnu estetiku berlinskog instituta Max Planck (prezentator projekta je bio kontroverzni mladi filmofil Keyvan Sarkhosh) može se zaključiti kako je trash kinematografija koju mnogi kroničari sedme umjetnosti tretiraju tek kao neukusni balast, svojevrsni korov filmske povijesti, zapravo „elitni“ isječak sineatske produkcije koji tradicionalno intrigira upravo mjerljivo inteligentniji auditorij, temeljem čega se ova izvanžanrovska stilska odrednica perpetuirano razaznaje uviše ili manje značajnom isječku suvremene proizvodnje, a markirani radovi ponekad postižu i značajniji komercijalni uspjeh, kao i kultni status kod dijela publike. Konvencionalna obilježja trash kinematografije, koju prosječan kino gledatelj primano povezuje s niskobudžetnim horror filmovima, svakako su tzv. „shock value“ efekt kako ga je svojevemeno tumačio „pionir“ John Waters, potom izrazito autorsko opredjeljenje redatelja koje stremi u pravcu proizvodnje totalno neovisnog filma (o čemu je iscrpnu „how to“ studiju publicirao renomirani wierdo sineast Lloyd Kaufman), te nizak budžet projekata kao produkt paradoksalnog vjerovanja nekih filmskih abonenata kako, izvan okvira rasprave o filmskoj umjetnosti, manje zapravo predstavlja više kada je ludični aspekt entertainment industrije u pitanju. Naprednom analizom građe koju su sistematizirali znanstvenici s Max Plancka može se utvrditi kako gledatelji koji preferiraju trash produkciju zapravo od filma očekuju kreativni otpor uz pridruženi otklon od mainstreama koji izaziva akutna zasićenja u odnosu na što je svaka devijacija dobro došla. Naravno, nužno je (kako bi se privuklo publiku i održavalo produkcijski manir) poštovati temeljnu kulturnu matricu kada se (tehnički gledano) narativna struktura uz likovna izobličenja na tragu grotekske premeće u iskrivljenu sliku, primjerice, discipliniranog hollywoodskog svijeta, što trash kinematogafiju čini i bogatom citatološkom riznicom klasičnog filma za kojom ponekad posežu, u potrazi za relevantnim kulturnim referencama, mnogi suvremeni filmski kritičari i analitičari. Transgresivnost u okvirimapopularne kulture dodatno motivira zahtjevnije gledatelje na apsorpciju trash sadržaja, a suvremena kriza humornog iskaza u polivalentnosti tumačenja na rubu apsurda tvori idealan okvir za parcijalni remordenizam filmske komedije koja se često manifestira na mjestima na kojima ju se najmanje očekuje. Podsjetimo, iako je u tragovima trash estetika prisutna od samih početaka filmske proizvodnje (u arhivama tzv. „paganskog hollywooda“ od prije Drugog svjetskog rata najznačajnije je zastupljena u radovima Tod Browninga), inicijalni period razvoja vezan je za pedesete godine prošlog stoljeća i neodoljivi primitivizam primordijalnih filmskih znanstvenofantastičnih rješenja koja su prethodila vremenu klasične eksploatacije, sleazy produkcije i suvremenih shockera, kao i produkcijskim demarkacijama prema Z oznaci što je omogućeno zahvaljujući sve jeftinijoj učinkovitoj tehnici i tehnologiji). Prvi period zrele trash produkcije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog soljeća koji su najtransparentnije obilježili ključni radovi prethodno spomenutog Johna Watersa obilježen je potrebom za filmskim artizmom zbog čega mu se ponekad pripisuje i marker trash art perioda, dok je tijekom drugog zrelog perioda u kome je primat Watersu preuzeo hiperprodukcijski orijentirani Lloyd Kaufman (osamdesete i početak devedesetih) zahvaljujući uhodavanju producentsko – distribucijske firme Troma polučio širu gledanost i komercialni učinak „čistog“ trash entertainmenta bez umjetničkih pretenzija. Ostatak priče svediv je na postmoderno stanje trash produkcije koju više presudno ne definira polazna naturalnost i spontanost autora, već svjesno progamiranje projekata u skladu s potrebama tržišta i procjenama o kretanju filmskih trendova. Zahvaljujući autorima poput trojca čije ćemo filmove, uz ciklusu pridruženi bonus remake klasičnog Watersovog trash hita Hairspray, tijekom listopada prikazati u Kino klubu Split, može se kazati kako je aktualno stanje trash produkcije u uzlaznoj fazi, bar kada su kvalitet proizvoda i pridružena mu gledateljska recepcija u pitanju.

Ciklus objedinjuje filmove:

New Trash Cinema

06.10.2017. Richard Bates Jr. – Suburban Gothic (2014)

13.10.2017. Jim Hosking – The Greasy Strangler (2016)

20.10.2017. Ana Lily Amirpour – The Bad Batch (2017)  

Uz Ciklus

27.10.2017. Adam Shankman – Hairspray (2007)

 

Darko Duilo