Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Jem Cohen – Instrument (1998)

U petak 15. prosinca s početkom u 20.30 h možete prisustvovati trećoj projekciji iz četverotjednog ciklusa Grunge cinema. Riječ je o filmu Instrument (1998) američkog eksperimentalnog redatelja Jema Cohena. Film je u cijelosti posvećen impresivnoj “out of focus” karijeri kultnog washingtonskog banda Fugazi, umjetnicima koje je dio kritike sklon okarakterizirati kao “posljednje istinske punk muzičare” Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Jem Cohen – Instrument

Washingtonski band Fugazi, „posljednji istinski punkeri“ (kako ih doživljava dio kritike) su, zahvaljujući dokumentarnom filmu Instrument (1998) u režiji Jema Cohena, postali ujedno i prvi punk band koji je zavrijedio biografsko – sineatski art eksperiment na tragu klasične filmske umjenosti, što je do tada, raspravimo li kvalitetu prethodnih (similarno motiviranih) radova, bilo nezamislivo i naizgled „rezervirano“ za posve oprečne forme muzičkog iskaza. Jem Cohen (1962) newyorkški je (Brooklyn-based) nezavisni autor najpoznatiji po opservacijskim portretima urbanih pejzaža, te blendanju filmskih formata (16 mm, Super 8, video) u jedinstvene amalgame kojima pripada i film Instrument. Aplicirajući DIY etos punk – rocka u svoj kinematogafski opus, te presudno se generacijski (po estetskim pitanjima) vežući uz grunge scenu koja je većim dijelom bila logični posljedak DIY svjetonazora, izgradio je distinktivni stil zahvaljujući kojem i danas imponira kada je ostavština i logika slijeđenja trendova s kraja osamdesetih i iz devedesetih godina prošlog stoljeća u pitanju. Na filmu Instrument Jem Cohen je, u suradnji s članovima Fugazia, radio punih deset godina. Kinematografski perfekcionizam Instrumenta (Cohen je sam odradio kameru i montažu) uskladio je vizualno proces djelovanja najimpresivnijeg medleya punk muzičara poteklih s teriorija Washington DC-a u cjelinu o kojoj treba svjedočiti ne samo iz rakursa postojane punk – rock publike jer se, istovremeno, radi i o neospornom klasiku novog eksperimentalnog filma. Fugazi su ujedno bili i prvi prethodno etablirani band (ako isključimo parcijalno konvertiranje Sonic Youtha na albumu Dirty iz 1992) na kojem je eksperimentalno (za potrebe snimanja albuma In on the Kill Taker iz 1993) produkcijski proveden zahvat (Steve Albini) u pravcu niveliranja prema idealu grunge zvuka, što je band kao ideju odbacio i naknadno reproducirao materijal. Ipak, upravo nalik Mudhoneyu koji su svirali grunge prije grungea (te bandovima poput Gallon Drunk) sistematizira ih se kao perjanice subžanrovskog trenda kojem je posvećen ovaj ciklus projekcija u organizaciji kino kluba Split. Do it yourself!

Trajanje: 115 minuta

Jezik: engleski

Država: SAD

Tehnika: kolor/crno-bijelo

 

Grunge cinema

Termin grunge, u američkom uličnom slangu dezignator prljavog, lascivnog, inferiornog i dekadentnog lifestylea koji se obično veže za niže ekonomske slojeve mlađih generacija, značenjski je adaptiran za potrebe definiranja specifičnog subžanra tzv. alternativnog rocka, koji je, zapravo, krajem osamdesetih i (u doba eskalacije) tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, predstavljao svojevrsnu inačicu suvremenog bluesa (preciznije – rythm`n`bluesa). Korijenski, termin je, vezano uz glazbeni izričaj, prvi koristio (1957) Johnny Burnette, tada popularni rockabilly pop singer – songwriter.  Grunge je, kao subkulturni pokret, za epicentar u formativnom periodu imao Seattle, sjeverozapadni američki grad savezne države Washingnton s nešto više od pola milijuna stanovnika, a centripetalnu osovinu predstavljala mu je nezavisna izdavačka kuća Sub Pop koja je producirala i distribuirala najvažnije radove bandova poput Nirvane, Soundgardena i Mudhoneya. Glazbeni kritičari skloni su grounge sound definirati kao bastard primordijalnog punka s aražmanskom fuzijom heavy metala i sirovog bluesa (postžanrovski koncept poznat kao nu metal nametnuo se kao logična posljedica ovakvog crossovera). Osim na glazbenu scenu svojevrsno grunge „mahnitanje“ ostavilo je posljedice i na širu kulturnu predmilenijsku matricu, ne štedeći pritom ni popularnu literaturu, likovnost i kinematografiju. Kurt Cobain (1967–1994) se kao središnja scenska figura pokreta premetnuo u novog John Lennona ili (barem) Jim Morrisona, temeljem čega je zavrijedio i biotopic Last Days (Posljednji dani; 2005) koji je režirao kontroverzni openly gay autor Gus Van Sant. Širi kontekst pokreta romansiran je i u komercijalnoj filsmkoj domeni zahvaljujući prvenstveno filmu Singles (Samci, 1992) Cameron Crowea, nakon kojega su, oslanjajući se na sineatski istovjetnu opću atmosferu mladenačke alijenacije, uslijedili: Dazed and Confused (Munjeni i zbunjeni; 1993) Richarda Linklatera, Reality Bites (Ugriz stvarnosti; 1994) Ben Stillera, Clerks (Trgovci; 1994) Kevina Smitha, The Doom Generation (Prokleta generacija; 1995) i Nowhere (Nigdje; 1997) Gregga Arakia, te, nešto fundamentalniji SLC Punk! (1998) Jamesa Merendinoa. U godinama koje slijede, izmještanjem iz primarnog glazbenog medija u koncizniju filmsku analitiku, grunge je postao marker kojim se označava tzv. nova gerilska kinematografija za koju se može kazati kako je produkt održivosti trase koju su definirali, prije svega, beat cinema autori pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, te suvremeni undergound klasici poput Nick Zedda i Richarda Kerna. Granulirana slika utemeljena na početno nejasnoj filmskoj fotografiji, neuravnoteženi montažni postupci, dugi tupi kadrovi i improvizirani dijalozi tademark su naznačene produkcije, koja je u naknadoj komparaciji usko povezana s kinematografijom autora kao što su Hal Hartley, Paul Thomas Anderson ili Darren Aronofsky. Kao primarni indie produkt koji se razvojno oslanja i na „lazy americanu“ Cassavetesa i na surovu filmsku poetiku Scorsesea grunge kinematogafija se aktualno raspoznaje prvenstveno u radovima organiziranih američkih filmskih škola kao što je, primjerice, „Mumblecore“, grupa autora čije smo referentinje radove prije nekoliko godina predstavili i kratkim ciklusom u organizaciji Kino kluba Split. Slijedeći anakronu razvojnu matricu filmskog grunge koncepta dolazimo i do autora poput Jim Jarmuscha, Stevena Soderbergha, te Quentina Tarantina i Sofie Coppole, kao i do gotovo svih klasika europskog arthousea. Ovom prilikom, u formi četverotjednog ciklusa, Kino klub Split prikazuje klasike grunge dokumentaristike, radove koji unatoč očitoj predominaciji slike nad zvukom, ipak, zahvaljujući temeljnim scenarističkim porivima i zahvatima, u središte interesa vraćaju „primalni krik generacije“ raspoznatljiv kao grunge sound.

 

Ciklusom su objedinjeni filmovi:

01.12.2017. Doug Pray – Hype! (1996)

08.12.2017. Adam Pease, Ryan Short – I’m Now: The Story of Mudhoney (2012)

15.12.2017. Jem Cohen – Instrument (1998)

22.12.2017. P. David Ebersole – Hit So Hard (2011)

 

Darko Duilo