Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Frans Zwartjes – Experimental Films (1969-1980)

U petak 24. studenoga s početkom u 20.30 h možete prisustvovati projekciji eksperimentalnih filmova nizozemskog klasika Fransa Zwartjesa.  Ovaj veteran sineatske avangarde (Alkmaar – Nizozemska; 1927) nezaobilazna je figura unutar globalnog konteksta europske moderne umjetnosti. Osim eksperimentalnim filmom profesionalno se bavio glazbom (kompozicijom), izrađivao je violine, zarađivao kao crtač, te se periodično isticao u slikarstvu i kiparstvu. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati.Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

 

Frans Zwartjes

“Frans Zwartjes is the most important experimental filmmaker of his generation” (Susan Sontag)

Veteran Frans Zwartjes (Alkmaar – Nizozemska; 1927) nezaobilazna je figura unutar globalnog konteksta europske moderne umjetnosti. Osim eksperimentalnim filmom profesionalno se bavio glazbom (kompozicijom), izrađivao je violine, zarađivao kao crtač, te se periodično isticao u slikarstvu i kiparstvu. Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u periodu kada je kao četrdesetogodišnjak promovirao svoje prve filmske uratke, već je bio renomirana ličnost u nizozemskim umjetničkim krugovima. Njegovi rani radovi, artistički crno – bijeli filmovi kojima su, zahvaljujući specifičnoj isforsiranosti i kompoziciji krupnih planova, dominirali tada popularni performeri poput Monieka Toeboscha i Zwartjesove supruge Trixe Kuselbose (do neraspoznatljivosti prekriveni make – upom) izazvali su nagli interes šire nizozemske javnosti, što mu je omogućilo da, zahvaljujući fundiranju konkretne umjetničke karizme, tijekom sedamdeseih postane najznačajniji predstavnik nizozemske filmske avangade. Ekspresivni dramatični naglasak na vizualnoj interpretaciji koncepta igara dominacije u mreži spolnih odnosa Zwartjersov je raspoznatljivi redateljski trademark, preciznije – autonomno nametnuta autorska trasa na kojoj postojano usrajava tijekom kompletne dugogodišnje impresivne karijere. Histerija, psihoza i surovo međuodnošenje aktera temeljni su motivi minuciozno kalibrirane bizarne groteksne likovnosti njegovih radova, za koje se može reći i kako predstavljaju idealnu psihoanalitičku demonstraciju kompleksnih paradoksa seksualnosti vrste filmskom slikom. Frans Zwartjes bio je pionir trenda (u prethodno naznačenom vremenskom periodu iznimno manifestnog među nizozemskim vizualnim umjetnicima) koji je puko bilježenje performansa filmskom vrpcom zamijenio potrebom autora da se izmjeste u mediju i plasiraju istovjetne ideje koristeći se klasičnom filmksom režijom, stilski specifičnom za klasike sineatske avangarde. Zwartjes je svoje filmove sam montirao, snimao, dizajnirao im zvuk, te ih osobno razvijao, kako bi mogao u cijelosti pratiti vlastite autorske ideje od redateljskog primarnog scracha (montažu je često rješavao „u kameri“) do konačnog produkta – filma kao artefakta. Scenografski, njegovi su radovi većim dijelom vezani uz lokacije na kojima je živio – interijere stanova i kuća, vrtove, ulice najbliže kućnoj adresi, a protagoniste (glumce) je, povodeći se za podudaranjem i preklapanjem senzibiliteta, nalazio i angažirao tijekom neformalnih druženja u umjetničkim krugovima. „Motorika mog osobnog djelovanja determinira moj filmski stil. Nikada se nisam ni zapitao može li neki kadar slijediti nakon nekog drugog kadra. Da sam postavljao sebi takva pitanja, bavio bih se nekim drugim poslom.“ – komentirao je u jednom interviewu. Apstraktne umjetničke ekspresije inicirane ovakvim temeljnim stavom iziritirale su donekle paradoksalnu autorsku potrebu za bilježenjem fundamentalnih poriva i procesa poput hranjenja, nametanja spolne požude, (erotskog) voajerskog promatranja, usamljenosti  i anksioznih grčeva tijela. Akteri, artificijalno dokinuti za moć govora (dio Zwartjesovog opusa čine nijemi filmovi) slijedom svega navedenog pred objektivom se, izobličeni šminkom, koriste govorom tijela i tjelesnih funkcija, golotinjom, facijalnim ekspresijama, te primitivnim ispoljavanjem instikta i strasti u procesu svojevrsne filmske purifikacije organskih odnosa vrste. Kao što je Stan Brakhage dokidao konvencionalnu kognitivnu praksu u kontekstu nametanja osobne sineatske vizije, Zwartjes je, dodatno radikaliziravši istovjetni sfumatozni redateljski postupak, svoje eksperimenalne filmove pogonio u smijeru alteniraja upotrebe filmskog jezika izvan temeljnih okova narativnog razumijevanja filmske materije. Ipak, njegova poetska klaustrofobija, u komparaciji s Brakhageovom opsesivnom pasijom da sliku pedimenzionira radikalnim fokusnim zahvatima, čini ova dva autora svojevrsnim antipodima na kojima dobrim dijelom počiva i kompletan kontekst suvremenog eksperimentalnog filma čije su temeljne značajke (kako ih navodi i Maximilian Le Cain – Experimental Film Society) intrigantni vizualni onirizam, aritmični montažni postupci i hipnotički minimalizam u tretmanu zvuka. Franz Zwartjes filmski „hibernira“ negdje od početka ovog tisućljeća, a u međuvremenu se na njegovo dijelo nadovezao niz mlađih autora koji mu pripisuju, izmđu ostalog, čak i zasluge na polju progresivnog rasta trenda tzv. „gonzo“ kinematografije. Zbog forsiranja specifičnih subjektivnih kadrova neki su ga kritičari skloni svrstati i u pionire point-of-view pornografske produkcije ili, preciznije i bliže Zwartjesovom modelu provokacije auditorija, suvremenog žanrovskog horrora. Zwartjesov opus tvori preko pedeset filmova, uglavnom kratkog metra, a zainteresiranima za njegov osobni romansirani osvrt na impresivnu filmsku karijeru preporučujemo dokumentarni film De Grote Tovenaar (The Great Magician – Veliki magičar; 2005) u režiji nizozemca Ruuda Monstera.

Visual Taining (1969)

Naizgled ordinarni muškarac, stoičkog držanja i gesti, biva integriran u fetišističko orgijanje s dvije polugole pohotne žene. Jedna od akterica ima povez preko očiju, prekrivena je brašnom i ispackama ostatcima jela. Dramaturgija je svedena na suštinski zlokobni grupni akt prepun autonomne spolne destrukcije s pridruženim ritualiziranim predradnjama. Nijemi film.

Spare Bedroom (1970)

Film iz tzv. Home Sweet Home serije na kojoj je Zwartjes radio početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ekspresivno mrzovoljan par u filmskom ozračju polazne dekadentne dokolice otpočinje svoju bizarnu klaustrofobično – makabričnu igru spolnog atraktiranja s naknadnim hladnokrvnim udaljavanjem nakon obavljenog intimnog rituala.

Living (1971)

Zwartjes je s ovim filmom, u kontekstu kompleksnosti cijelokupnog mu opusa, prema vlastitom iskazu bio najzadovoljniji. Radi se o, kako je apostrofirano u bookletu oficijelnog DVD-a s digitalnim remasterima njegovih ranih radova, klimaksu njegove Home Sweet Home serije. Kinematografski gledano: Living je ujedno i vizualno – konvencionalno najimpresivniji Zwartjesov uradak. Sam autor odigrao je glavnu rolu istovemeno snimajući kamerom iz ruke. Dramaturgija slijedi patnere (Zwartjesa i njegovu suprugu) dok bezglavo lutaju po kući u kojoj stanuju što od ovog eksperimentalnog filma ujedno čini i pionirski „video selfie slučaj“. Korištenje ekstremno širokog objektiva doprinosi atmosferi totalnog otuđenja.

Pentimento (1980)

Hladno plavim filterom definirana je temeljna alijenirajuća atmosfera ovog Zwartjesovog dugometražnog eksperimentalnog filma. U eksterijerima i interijerima vezanim za neimenovano (arhitektonski impresivno) zdanje bezlični znanstvenik provodi okrutne eksperimente na svojoj ženskoj žrtvi koja ne pokazuje nikakve znakove psihološkog otpora. Film Pentimento naišao je, tijekom premijernih i festivalskih prikazivanja, na radikalan otpor nekih ženskih i/ili fenimističnih udruga, projekcije su otkazivane, a nekoliko kopija filma je i ritualno devastirano i spaljeno tijekom javnih prosvjeda.

 

Ukupno trajanje programa:108 minuta

Jezik: nijemi film/film bez dijaloga/nizozemski/engleski

Država: Nizozemska

Tehnika: kolor/crno-bijelo

 

Darko Duilo