Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

PROJEKCIJA FILMOVA: STRUCTURAL CINEMA MOVEMENT

PROJEKCIJA FILMOVA: STRUCTURAL CINEMA MOVEMENT

U petak, 16. rujna s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split (Savska BB – Dom mladih) možete prisustvovati prvoj projekciji iz dvotjednog ciklusa američkih strukturalnih eksperimentalnih filmova. Strukturalni eksperimentalni film, sudeći prema opservacijama na tragu dubinskog psihološkog poimanja filmske konstrukcije (koja je daleko sukladnija tehničkim konvencijama nego umjetničkim interpretacijama), te na temelju relevantnih akademskih filmskih zbornika (pionirski projekt koncipiran u tom smjeru bila je studija Structural Film Anthology autora Petera Gidala iz 1976), najznačajniji je produkt marginalne američke kinematografije s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.

STRUCTURAL CINEMA MOVEMENT

Strukturalni eksperimentalni film, sudeći prema opservacijama na tragu dubinskog psihološkog poimanja filmske konstrukcije (koja je daleko sukladnija tehničkim konvencijama nego umjetničkim interpretacijama), te na temelju relevantnih akademskih filmskih zbornika (pionirski projekt koncipiran u tom smjeru bila je studija Structural Film Anthology autora Petera Gidala iz 1976), najznačajniji je produkt marginalne američke kinematografije s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Naknadnim autonomnim discipliniranjem impresivnog niza autora po pitanju tehničkih postulata pomoću kojih se presudno sistematizira produkcijski talog, strukturalni film (ili strukturalno/materijalistički – kako ga u zreloj fazi iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća apostrofiraju neki kritičari) nametnuo se kao globalni trend, te je, barem kada su arhivi britanskog filmskog instituta u pitanju (najznačajniji arhivski pretinac eksperimentalnih filmova iz prethodno navedenih perioda, ali istovremeno i  impresivna zbirka recentnih uradaka), i danas raspoznatljiv kao najatraktivniji elementarni model autorske integracije (prvenstveno mlađih autora) u domenu filmske proizvodnje. Strukturalni film zasniva se na demistifikaciji procesa filmske proizvodnje, ali je istovremeno ne reprezentira, što se može tumačiti autorskom potrebom za metafilmskim dokumentiranjem kodiranim knjigom snimanja, što ne rezultira turtorial zahvatima u samom mediju ili dekonstrukcijama nalik behind the scenes fenomenu vezanom uz plasman suvremenih komercijalnih kino filmova u širem digitalnom okružju. Termin strukturalni film aplicirao je na produkciju u pionirskom periodu američki povjesničar filmske umjetnosti P. Adams Sitney, suosnivač Anthology Film Archives centra u New Yorku (1970) kojim je pionirski ravnao uz pomoć kolega redatelja poput Jonasa Mekasa, Jeromea Hilla, Petera Kubelke, Stana Brakhagea, Jamesa Broughtona i Kena Kelmana. Sitney je, pedantnim deduciranjem, identificirao i četiri temeljna postulata strukturalne filmske prozvodnje, s naglaskom na postulatno pravilo kako ni jedan rad, paradoksalno, ne može zadovoljiti sve postulate odjednom jer bi se premetnuo u blank screen projekciju kao posljedicu neminovnog autorskog odustajanja. Sitneyevi postulati nalažu kako kamera mora zauzeti fiksni položaj, flicker efekt mora biti zadovoljen, loop printing tehnika mora biti izvedena u realnom vremenu, te film mora biti podatan za efektno refotografiranje istog framea kako bi se proizveo off the screen efekt. Kao prvi klasik strukturalnog filma uglavnom se navodi Flicker (1965) Tonya Conrada, iako su neki analitičari skloni isticati i ranije plasirane radove poput filma Cosmic Ray (1962) Brucea Connera ili nekih ranih eksperimenata Stana Brakhagea na istom tragu. Kako bi strukturalni film odigrao svoju društvenu ulogu unutar subkulturne interakcijske matrice, potrebno je mentalno aktivirati gledatelja, zainteresirati ga za egzistencijalni aspekt filma, preciznije – za prezentirani rad kao materijalnu činjenicu, čime film prestaje biti ekskluzivni strukturalni fenomen, te se premeće u strukturalistički koncept na tragu moguće buduće konvencionalne filmske proizvodnje, o kojoj fundamentalno, preko strukturalnog dokazivanja, nemaju što kazati ni renomirani hollywoodski producenti. Komercijalni film je, na tragu strukturalnog promišljanja sirove scratch situacije, moguće naknadno definirati kao prostorno – vremensku identifikaciju utemeljenu na pokretnim slikama uz sekundarno afektiranje dramaturgijom i ulogama aktera koje vremenom dospijevaju u prvi plan. Na toj trasi forma postaje balast koju gledatelj nakon projekcije zanemaruje u korist sadržajne kohezije koja reprezentira sliku svijeta tek u naknadnom interpretacijskom okviru koji (dokumentaristički paradoks) nikako ne sinhronizira i stvarnu sliku svijeta, a publika istovremeno gubi i odnos s filmskim jezikom, čime se otvara prostor raspravi o destruktivnoj dimenziji komercijalnog filma. Nacrtnu geometriju ovog konflikta u svojim je radovima, kao svojevrsni doprinos strukturalnom poimanju filma i filmske proizvodnje, isticao i francuski filozof Jean Baudrillard (1929 – 2007).  Usklopu ovog kratkog inicijalnog projekcijskog ciklusa biti će prikazani slijedeći radovi:

16.09.2016. Hollis Frampton – Zorn’s Lemma (1970)

                      Ernie Gehr – Serene Velocity (1970)

23.09.2016. Owen Land – Remedial Readingprehension (1970)

                       Michael Snow – Wavelength (1967)

                       Paul Sharits – N_O_T_H_I_N_G (1968)

Darko Duilo