Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filmova: Beat Cinema Shorts (1959-1964)

U petak, 6. svibnja s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete prisustvovati projekciji filmova: Robert Frank & Alfred Leslie – Pull My Daisy (1959); Jack Smith – Flaming Creatures (1963) i Ron Rice & Angus Maclise – Chumlum (1964). Radi se o prvoj projekciji iz kratkog dvotjednog ciklusa Beat Cinema. Beat Cinema izraz je kojim se pokroviteljski objedinjuju određeni isječci, prvenstveno američke, ali sukladno adaptacijskim mogućnostima, i internacionalne filmske proizvodnje u širem kontekstu eksperimentalnog, underground i marginalnog stvaralaštva autora presudno vezanh uz, sada već klasični, povijesni kulturni fenomen tzv. beat pokreta koji je ekspandirao pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, te proizveo niz manje ili više uspješnih nastavljača u idućim generacijama, pri čemu se kao novo žarište neposredne proizvodnje autorskih impresija, u opeci s “istrošenim” njujorškim modelom, nametnuo Pariz, kao i neki drugi veliki europski gradovi, specifične prijestolnice modernog boemskog lifestyla uz koji se vezuju i temeljne odrednice beat kinematografije. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.

 

 

Beat Cinema

Beat Cinema izraz je kojim se pokroviteljski objedinjuju određeni isječci, prvenstveno američke, ali sukladno adaptacijskim mogućnostima, i internacionalne filmske proizvodnje u širem kontekstu eksperimentalnog, underground i marginalnog stvaralaštva autora presudno vezanh uz, sada već klasični, povijesni kulturni fenomen tzv. beat pokreta koji je ekspandirao pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, te proizveo niz manje ili više uspješnih nastavljača u idućim generacijama, pri čemu se kao novo žarište neposredne proizvodnje autorskih impresija, u opeci s “istrošenim” njujorškim modelom, nametnuo Pariz, kao i neki drugi veliki europski gradovi, specifične prijestolnice modernog boemskog lifestyla uz koji se vezuju i temeljne odrednice beat kinematografije. Kovanicu beat cinema
prvi je upotrebio neumorni istraživač ekstremnih filmskih projekata Jack Sargeant (na fotografiji desno), autor studije Naked Lens: Beat Cinema (Ogoljeni lentili: Beat kinematografija; 1997). Knjga je neplanirano doživjela još dva dopunjena engleska izdanja (2001 i 2008), te presudno formirala novu bazu autora istraživača navedenog fenomena, među kojima se ističu Tessa Hughes-Freeland, Stephanie Watson, te Arthur i Corrine Cantrill. Beat kinematografiju i pridruženu joj teoriju moglo bi se, sukladno hijerarhiji temeljnih poglavlja navedene Sargeantove studije, podijeliti na primarnu egzaminaciju pionirskih projekata autora neposredno vezanih uz ranu beat književnu proizvodnju i njene glavne egzemplare koji su bili neposredno uključeni i u filmske projekte, što uključuje radove Roberta Franka i Alfreda Lesliea koji su stvarali u kreativnom društvu Allena Ginsberga, Gregorya Corsoa i neizbježnog Jacka Kerouaca. Potom je golem protor rezerviran za središnju figuru beat filma Johna Cassavetesa kojem je, također američki, filmski publicist Marshall Fine posvetio integralnu reprezentativnu studiju Accidental Genius: How John Cassavetes Invented the Independent Film (Slučajni genij: Kako je John Cassavetes izmislio nezavisni film; 2006). Treću grupu autora objedinjenih sintagmom beat cinema čine prvopozivci druge generacije fenomenom vezanih autora poput Rona Ricea, Harrya Smitha, Jacka Smitha, Jonasa Mekasa i britanskog redatelja Petera Whiteheada koji je omogućio širu europsku recepciju nečega što je izvorno bio autohtnoni američki filmski fenomen. Treću generaciju filmskih beat autora predvodio je osamdesetih godina prošlog stoljeća, tada već veteran beat scene – kontroverzni William S. Burroughs, a razvijali su je, presudno, Antony Balch, Brion Gysin i Ian Sommerville, kao i niz tzv. post ili cyber punk autora koji su inspiraciju crpili iz Burroughsove književne proizvodnje. Beat kinematografija u svojim razvojnim fazama prošla je put od heroinske jazz kulture pedesetih, preko hippy lunatizma šezdesetih, pa sve do suvremenih odrednica svojevrsne postkulturne apokalipse koja se manifestira u cyber tendencijama subkulturne matrice današnjice. Utemeljena je na osobnim ekspresijama, ready made scenografskim zahvatima realiziranima uz specifičan otklon od konvencionalnog filmskog realizma, a manifestne su i autorske vizije na rubu mučnine uzrokovane izmjenama stanja svijesti  uz, ponekad beskurpulozno, afirmiranje i promoviranje narkotika kao temeljnih gradivnih elemenata na putu artističke spoznaje svijeta. Kranji ideal beat kinematografje bio je i ostao ostavljati za sobom posvemašnji interpretacijski nered, fluidnu organsku zbrku kojoj je temeljni smisao i cilj doprijeti do publike sastavljene od istomišljenika kojima će specifično filmsko iskustvo nakon primarne interakcije postati osobni motiv za slobodniji doživljaj stvarnosti i pridruženu mu interpretaciju. U sklopu ovog kratkog, dvotjednog ciklusa u organizaciji Kino kluba Split, biti će prikazani slijedeći filmovi:

06.05.  Robert Frank & Alfred Leslie – Pull My Daisy (1959)
Jack Smith – Flaming Creatures (1963)
Ron Rice & Angus Maclise – Chumlum (1964)
13.05.  John Cassavetes – Shadows (1959)

 

Robert Frank & Alfred Leslie – Pull My Daisy

Robert Frank (1924), naturalizirani je amerikanac švicarskog podrijetla, fotograf dokumentarista i filmski autor, najpoznatiji po foto-monografiji The Americans (Amerikanci; 1959) za koju je predgovor autorizirao Jack Kerouac. Režrao je tri dugometražna igrana filma, među kojima se ističe kultni klasik Candy Mountain (Slatka planina; 1988), nekoliko dokumentaraca srednjeg metra, te niz kratkih eksperimentalnih filmova na kojima se temelji njegov doprinos beat kinematografiji. Film Pull my Daisy (Natežem si tratinčicu; 1959), parafrazu odgođenog homoseksualnog onanijskog procesa, realizirao je u suradnji s Alfredom Lesliem (1927), slikarom apstraktnim ekspresionistom koji se netom nakon odađenih setova distancirao od daljnje filmske proizvodnje, iako je početkom ovog tisućljeća autorizirao zapaženu lirsku dokumentarnu meditaciju The Cedar Bar (Kavana Kedar; 2002) posvećenu mitskom mjestu okupljanja prve generacije beat umjetnika u New Yorku, preciznije Greenwich Villageu, od početka pedesetih godina prošlog stoljeća pa do zatvaranja i preseljenja 1964. godine. Skript filma Pull my Daisy prati Miloa, željezničara vagonistu i njegovu suprugu slikaricu koji provode vrijeme u društvu svojih prijatelja pjesnika koji se običavaju vrzmati po njihovom skromnom apartmanu. Nakon što Miloa i njegovu partnericu posjeti lokalni biskup, te im, kao reliogiznim građanima, ispostavi iracionalni nalog moralne obligacije, odnosi s nesputanom okolinom im se potpuno poremete.

Trajanje: 30 minuta
Jezik: engleski
Država: USA
Tehnika: crno-bijelo

 

Jack Smith – Flaming Creatures (1963)

Jack Smithov (1932-1989; AIDS) kratki eksperimentalni film Flaming Creatures (Plamena stvorenja; 1963) jedinstveni je kulturni fenomen kada je filmska prozvodnja u pitanju. Uže sistematiziran u sklopu beat kinematografije, predstavlja, zahvaljujući strukovnim konvencijama, najperverzniji filmski produkt u povijesti. Stekao je kultni status iako nikada nije u cijelosti u cijelosti digitalno remasteriziran zbog neriješenih autorskih prava na autorovu ostavštinu čime manipulira njegova duševno bolesna sestra uz pomoć obiteljskog odvjetnika. Kao redatelj koji je realizirao svega sedam kratkometražnih filmova, prije nego li je, kao shizofreni bolesnik, pogubio kontakt s realnošću, Smith je zahvaljujući filmu Flaming Cretures ipak zavrijedio zavidne reference, čak i kada je akademska filmska publicistika u pitanju. Njegov rad, unutar vremenskog isječka od samo posljednjih nekoliko godina, tematizira uspješni dokumentarni film Jack Smith & The Destruction of Atlantis (Jack Smith i razaranje Atlantide; 2010), koji je autorizirala respektabilna američka underground redateljica Mary Jordan, a središnja je figura i studije On Jack Smith’s “Flaming Creatures” (O Jack Smithovim “Plamenim stvorenjima”) publiciste Jamesa Lewisa Hobermana, u izdanju prestižnog njujorškog Tzadika čiji katalog koordinira ključna osoba suvremene američke nezavisne jazz scene John Zorn. Snimljen u Smithovom apartmanu 16 milimetarskom kamerom za svega nekoliko dana, Flaming Creatures predstavlja ekstrakt nezavisnog duha suvremene američke undergound kinematografije eksperimentalnog ishodišta. Skript se oslanja na slobodno improviziranje orgije s elementima silovanja u izvedbi razularenih mornara i uboge transseksualne žrtve. Katarzični aspekt gnusnog čina sodomije, u drugom dijelu filma, simbolično
reprezentira erektiranje nove moralnosti na teritoriju SAD-a.Kritičari se slažu kako je u pitanju interpretativno težak, slojevit film, ali istovremeno i remek djelo puno dubokih artističkih promišljanja realiziranih uz pomoć pokretnih slika, koje bi svakako trebalo sačuvati za nove generacije. Zvuk potpisuje Tony Conrad, a u nekim kadrovima pojavljuju se još dvije legende njujorške umjetničke scene – nedavno preminula Judith Malina (1926–2015), naknadno raspoznatljiva po hollywoodskim
ulogama ekscentričnih starica, te Marian Zazeela, glazbenica najpoznatija po projektima realiziranim u sklopu djelovanja umjetničkog kolektiva Theatre of Eternal Music (Teatar vječne glazbe), kojem je pripadao i popularni rocker John Cale, kao i prethodno spomenuti Tony Conrad, te kompozitor Terry Rilley, a predvodio ga je kontroverzni La Monte Young.

Trajanje: 45 minuta
Jezik: engleski
Država: USA
Tehnika: crno-bijelo

 

Ron Rice & Angus Maclise – Chumlum (1964)

Jedini kolor film Rona Ricea (1935–1964) Chumlum (1964) dokumentarno je bilježenje neformalnog druženja vedeta prve i druge generacije beat kinematografije tijekom snimanja filma Normal Love (Normalna ljubav; 1963) u režiji Jacka Smitha, kojem je taj projekt predstavljao osobnu autorsku katarzu nakon realizacije prethodnog uratka Flaming Creatures (Plamena stvorenja; 1963) zbog kojeg su ga optužili za glorifikaciranje pornografskih sadržaja. Među opskurnim umjetnicima koji su izloženi kameri nalazili su se i Beverly Grant, Mario Montez, Francis Francine i bizarni Tiny Tim, koji će nešto kasnije postati glazbena undergound zvijezda. Superimpozicijama akteri se na trenutke rasipaju u nepregledne teksture, kojima dominira ritmika i kolorit soundtracka koji je potpisao Angus Maclise (1938–1979), formalno i koautor filma, najpoznatiji kao bubnjar prve postave kultnog banda The Velvet Underground, te ga u cijelosti izveo koristeći raštimani čembalo. Iako su obojica autora, zahvaljujući ovisničkim bolestima koje su ih dotukle, umrli prilično mladi, radi se o neizbježnim protagonistima kada je bilo kakvo ozbiljnije tematiziranje američke nezavisne filmske produkcije u pitanju. Chumlum je neosporan primjer klasičnog beat filma, duboko personalan, anarhističan i neočekivano vizualno atraktivan s obzirom na montažni kaos iz kojeg je nastao u svojoj finalnoj varijanti.

Trajanje: 26 minuta
Jezik: engleski
Država: USA
Tehnika: kolor

 

Darko Duilo