Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma redateljice Yvonne Rainer ‘Film About a Woman Who…’

Yvonne Rainer je američka plesačica, koreograf, performerica, filmska i video autorica te pisac. Iako se njeno ime možda prvenstveno vezuje uz ples, čini se kako je baš u filmovima na najbolji način sintetizirala svoje različite interese kroz spoj slike, zvuka, pokreta, pisanog teksta i govora. Yvonne Rainer rođena je u San Francisku. Roditelji su joj bili imigranti, majka Židovka iz Poljske, a otac Talijan. Još kao dijete otac ju je zainteresirao za film, a majka za ples dok ju je brat u dobi od petnaestak godina uveo u kružoke socijalnih anarhista. Ovi utjecaji obilježili su njezin daljnji život i karijeru. S dvadeset godina počela je učiti glumu prvo u San Francisku, a potom u New Yorku, da bi se s dvadeset i pet počela baviti plesom i upisala Martha Graham School, nakon čega polazi satove plesa kod Mercea Cunninghama. Slobodno vrijeme provodi u Muzeju moderne umjetnosti gdje gleda filmske klasike i tako stječe zavidnu filmsku kulturu.
Šezdesetih godina postaje jedan od pokretača grupe Judson Dance Theater koja je obilježila pokret postmodernog plesa u Americi. Njihove predstave nerijetko su uključivale i filmske i video projekcije. Pristup plesu Yvonne Rainer bio je minimalistički te usredotočen na tijelo kao izvorište beskonačnog broja pokreta i figura. Svoju koreografiju utemeljila je na klasičnim plesnim koracima u postmodernom spoju sa svakodnevnim, običnim pokretom ljudskog tijela, tijela kao plesnog objekta, a ne izvora senzacije. 1965. godine otvoreno je u svom „Ne manifestu“ (“No Manifesto”) odbacila spektakularnost i scensku iluziju te virtuoznost, ekscentričnost i dramatičnost plesnog pokreta. Želeći u potpunosti ogoliti ples od elemenata „performativnosti“ plesačima je zabranila da gledaju u publiku tijekom izvođenja sekvenci u predstavi Trio A, prvom dijelu ciklusa The Mind is a Muscle. Krajem šezdesetih Rainer počinje snimati kratke filmove koje integrira u svoje plesne izvedbe da bi 1972. snimila svoj prvi dugometražni eksperimentalni film Lives of Performers. Nakon njega snima još sedam dugometražnih eksperimentalnih filmova u kojima spaja subverzivne i konvencionalne strategije, narativne i nenarativne tehnike, igrane i dokumentarne sekvence, autobiografske i fikcijske elemente, statičnu i pokretnu sliku, zvuk, glas, tekst i ples: 1974. Film About a Woman Who…; 1976. Kristina Talking Pictures; 1980. Journey from Berlin/1971; 1985. The Man Who Envied Women; 1991. Privilege i 1996. MURDER and murder.

.

Film o ženi koja…
Izvorni naziv: Film About a Woman Who…
Godina proizvodnje: 1974.
Trajanje: 105 min
Jezik: engleski
Država: SAD
Tehnika: crno-bijelo

Film About a Woman Who… eksperimentalno je meditativno djelo o ženi čija izvanjska društvena persona prikriva duboku frustraciju zbog seksualnog nezadovoljstva, a koje proizlazi iz nemogućnosti artikulacije vlastite (ženske) osobnosti. Prikovana muškim pogledom (his very gaze) unutar unaprijed definiranog obrasca pretvara se u performera, fantastičnu prikazu same sebe, koja nastoji zadovoljiti čak i pod cijenu vlastitog nezadovoljstva. Ona nije samo jedna žena… Čak i kad je razodijevaju, on i ona druga, izlažući njeno golo tijelo izravnom pogledu u dugom, usporenom kadru, ona pristaje bez otpora. Razodijevanje međutim nema veze s oslobađanjem. Scena u kojoj brzo navlači odjeću natrag na sebe razotkriva želju za bijegom, od pogleda. Tek spoznaja vlastite sebe donosi oslobođenje i mogućnost da se ponovo voli njega.
Iako sugerira likove i njihove karakterizacije poigravajući se konvencionalnim narativnim kodovima, autorica manipulira referencijama prikaza i iskaza onemogućavajući identifikaciju na razini lika. Ona nije samo jedna žena. U filmu su dvije žene koje su međusobno izmjenjive u svojim ulogama žene, supruge, ljubavnice i majke. Odvajanje značenja od govornog subjekta jedan je od načina kako natjerati gledatelja da razmišlja u širem društvenom okviru, a ne da umjesto toga otpluta na plimi simuliranog individualnog iskustva, reći će Yvonne Rainer. Filmska slika funkcionira kao lacanovski koncept u kojem se ogledaju junaci sami u sebi, a mi u njima, pri čemu jezik kao faktum razotkriva ono što slika kao simulakrum eventualno prikriva.

File is not a valid image: /home/kinoklub/public_html/wp-content/uploads/2017/10/ALA.jpg
Problem detected on file: /home/kinoklub/public_html/wp-content/uploads/2017/10/ALA.jpg