Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: Pim de la Parra – Wan Pipel (1976)

U petak, 25. rujna s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete pogledati film Pim de la Parra – Wan Pipel (1976) , zaključnu projekciju kratkog rujanskog ciklusa filmova Dutch New Wave 70`s (Nizozemski novi val sedamdesetih).  Projekcije su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan i svi su dobrodošli!

 

 

 

 

Pim de la Parra rođen je 1940. u Paramaribou, Nizozemska Gvajana, današnji Surinam. Nakon školovanja u rodnim tropima odlučio se za karijeru filmskog radnika, te mu je odobrena stipendija za boravak u Nizozemskoj. Surinam u tom periodu ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća još nije imao razvijenu nacionalnu filmsku proizvodnju, slijedom čega su na mladog filmskog pionira de la Parru izmještene goleme investicije i očekivanja. Osiguran mu je susret s američkim kolegom Martinom Scorseseom, tada posve nepoznatim studentom filma koji je de la Parri asistirao pri prvim projektima, te nizozemcem Paul Verhoevenom s kojim će de la Parra do razilaženja u poznom periodu razvoja dviju filmskih karijera često surađivati. De la Parra je svoje filmove produkcijski prezentirao kao surinamsku kinematografiju, a nizozemske partnere tretirao kao koproducente, zbog čega je daleko cijenjeniji na teritoriju nekadašnje kolonije gdje se njegovi projekti tretiraju kao prvi filmovi iz korpusa nacionalne kinematografije, nego u europskim proizvodnim okvirima gdje ga se pamti i kao prilično drskog mladića s hiperseksualnom potrebom i nizom propalih brakova iza sebe, sklonog ekscesima, a prema nekim navodima (In-Soo Radstake – još jedan Surinamac s nizozemskim angažmanom o tome je 2011. snimio dokumentarni film Parradox) i kao kreativnog, ali konfuznog agitatora kaotičnih globalnih društvenih odnosa s pritajenom ovisničkom potrebom koja je neprestano dovodila u pitanje njegov entuzijazam i prenaglašenu humanu komponentu na koju su navikli distributeri njegovih radova. Za film Obsessions (1969) scenarij mu je konsolidirao prethodno spomenuti Scorsese, dvije godine nakon realizacije svog dugometražnog prvijenca I call First (1967), što je bilo dovoljno da se De la Parra upiše i na globalnu listu mladih nizozemskih redatelja od kojih se može očekivati artistička ekspanzija. Koproducirao je Wim Verstappenov film Blue Movie (1971), jedan od najerotičnijih uradaka toga vremena u nizozemskoj kinematografiji, za kojeg se dugo smatralo kako su mu dramaturška rješenja konvencionalno pornografska, te potom, u godinama koje su uslijedile, autorizirao nekoliko efektnih radova u suradnji sa škotskim redateljem Charlesom Gormleyem (1937 – 2005). Film Wan Pipel (One People – Jedan narod) iz 1976. godine, kojim ćemo zatvoriti ovaj ciklus nizozemskog filmskog novog vala, ostao mu je najpoznatiji autorski projekt, istovremeno i klasificiran, unatoč koprodukciji, kao prvi surinamski film u povijesti kinematografije.  2008. primio je Nagradu za životno djelo od strane Nizozemske filmske akademije, a ove godine je na festivalu u Cannesu dodatno revitaliziran interes za njegovu kinematografiju opetovanim apostrofiranjem filma Aah… Tamara iz konkurencije kratkog metra daleke 1965. Nekoliko filmova autorizirao je pod pseudonimom Ronald da Silva. Glumio je Reuebena u filmu Van Gogh`s Ear Tonya Garcie 1992., a autorski uspješniji nizozemski filmovi iz zrele faze su mu, između ostalih, Dirty Picture (1980), Let the Music Dance (1990), Fear and Desire (1992), te Dream of a Shadow (1996). Pim de la Parra već godinama uživa zasluženu mirovinu, a povremene angažmane realizira tek u kontekstu dokumentarne proizvodnje mlađih autora gdje se pojavljuje kao historijski svjedok nezavisnih surinamskih filmskih ambicija, te paralelnog oslobađanja globalne filmske erotike u formativnom periodu vlastitog djelovanja. Autori ga tretiraju kao ugodnog sugovornika unatoč poodmakloj životnoj dobi.

 

Roy je markantni Surinamac koji studira u Amsterdamu. Iz rodnog Paramariba mu javljaju kako mu je majka na samrti, slijedom čega Roy ostavlja svoju nizozemsku ljubavnicu Karinu, te se na neodređeno vrijeme vraća u zavičaj. Uskoro nakon povratka postaje iznova opčinjen domovinom, a kroskulturalne reference mu se polako gube s intimnog obzora zbog oportunijeg prijanjanja uz temeljnu polaznu matricu koja nije izblijedila ni tijekom inicijalnog studijskog boravka u inozemstvu. Nakon što se zaljubi u Hindu bolničarku Rubiu, konzervativni Hindusi i Creoli krenu ga sustavno demonizirati zbog slobodne ljubavi koju je nesvjesnom transpozicijom nizozemskog iskustva prestao tretirati kao socijalni prekršaj koji uvjetuje osude okoline i neprediktabilne tribalne sankcije. Nakon negog vremena i ostavljena se Karina pojavljuje u Paramaribuu. Racionalistička potreba kombinirama sa zavičajnim sentimentom premeće Roya u svojevrsnog surinamskog nacionalistu. Scenarij za Wan Pipel napisao je Rudi Kross uz suradnju Alberta Helmana, a glavne uloge su odigrali Borger Breeveld, Willeke van Ammelrooy, te Diana Gangaram Panday. Glazbu je sladao Hugo van Ams, a snimateljski posao odradio Marc Felperlaan. Producent je bio Wim Verstappen. Zbog probijanja temeljnog budžeta, te gomilanja ostalih troškova koji su rasli iz dana u dan jer se na poluotvorenim setovima sakupljalo sve više znatiželjnika koji su došli pozdraviti egzotičnu kinematografiju u nastajanju – dobrim dijelom je propala produkcijska kuća Scorpio film koja je pokrivala sve troškove produkcije. Prvobitna recepcija bila je slaba, ali je Wan Pipel – kao tehnički dotjeran uradak i kritički prepoznat film – do danas ostao kultno djelo u korpusu postkolonijalnih kinematografskih pretenzija, o kojima i aktualno svjedočimo. Naziv Wan Pipel danas je najpoznatiji kao trademark surinamsko – indijskih restorana u Amsterdamu, s tendencijom daljnjeg širenja na nizozemskom teritoriju.

 

Godina proizvodnje: 1976

Trajanje: 107 minuta

Jezik: nizozemski, hindi, sranan (engleski titlovi)

Država: Nizozemska/Surinam

Tehnika: boja

 

Dutch New Wave 70`s

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća filmska proizvodnja u Nizozemskoj dokinula je limitirajuće hermetičke okvire regionalizma, uglavnom pod utjecajerm jednog autora – Paula Verhoevena. Pet Verhoevenovih filmova iz te dekade: Business Is Business (Wat zien ik?, 1971), Turkish Delight (Turks Fruit, 1973), Katie Tippel (Keetje Tippel, 1975), Soldier of Orange (Soldaat van Oranje, 1977) i Spetters (1980) – bili su box-office hitovi, te se i danas nalaze pri samom vrhu periodičnih zbirnih ljestvica nacionalne filmske proizvodnje. Turks Fruit i Soldaat van Oranje postigli su uspjeh i na američkom tržištu, što je presudno vodilo i kasnijoj Verhoevenovoj Hollywoodskoj karijeri. Ostali uspješni nizozemski redatelji iz ovog perioda su, primjerice, Wim Verstappen, Ate de Jong ili Pim de la Parra, čiji su filmovi imali i daleko komercijalniji efekt od radova starijih im kolega iz prethodne dekade. U svojoj studiji Van Fanfare tot Spetters, filmski povjesničar Hans Schoots ističe kako je tzv. flourishing period (period procvata) nizozemske filmske proizvodnje potrebno vremenski markirati između dviju produkcija, relevantnih filmskih miljokaza iz naslova njegove studije (Bert Haanstraove Fanfare snimljene su 1958., a Verhoevenov hit Spetters 1980.), nakon čega je sretna era nizozemskog filma sedamdesetih okončana, a nove tendencije postajale su sve prizemnije, te orijentirane TV produkciji. Nakon 1980. te sve do suvremenih trendova, tek je nekoliko nizozemskih filmova realiziralo visoku gledanost u inozemstvu, odnosno osiguralo si kultni status, te time svojim autorima nametnulo intenzivniju recepciju u javnosti, a period za koji je vezan i ovaj kratki ciklus nikada se nije do kraja autorski regenerirao.

U slopu cilusa zaključno s ovom projekcijom prikazani su slijedeći filmovi:

11.09. Ate de Jong – Blindgangers (1977)
18.09. Paul Verhoeven – Turks Fruit (1973)
25.09. Pim de la Parra – Wan Pipel (1976)

 

Darko Duilo