Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: Nikos Nikolaidis – Tha se do stin kolasi, agapi mou (1999)

U petak, 16. listopada s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete pogledati film Tha se do stin kolasi, agapi mou (1999), zaključni naslov iz autorskog ciklusa Nikosa Nikolaidisa koji smo prezentirali tijekom prva tri tjedna listopada. Nikolaidis je bio grčki avangardni redatelj sklon filmskom eksperimentu. Projekcije su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan i svi su dobrodošli!

 

 

 

Tha se do stin kolasi, agapi mou (1999)

 

Prema vlastitom tumačenju Nikos Nikolaidis je projekt Tha se do stin kolasi, agapi mou (See You in Hell, My Darling – Vidimo se u paklu, draga; 1999) zamislio kao eksperimentalno nezavisni nadrealni underground art film s marginalnim pretenzijama i elementima trash estetike, te retro – noira i pornografije prednjeg filmskog plana. Vlastito markiranje opravdao je potrebom sabiranja klasifikacijskih etiketa koje mu je, na osnovu prethodno realiziranih radova, priskrbila grčka, te potom i međunarodna filmska kritika. Obznanio je to s konačnim ciljem naizgled paradoksalnog dodvoravanja fahu iz kojeg se nije mogao ispetljati neprestano sažimajući minimalnu dramaturšku masu na tri temeljna aktera, što ga je po nuždi i socijalno, unutar svakodnevnog akumuliranja odnosa, polako introvertiralo natrag do limita opskurnih dvorana iz kojih je krenuo u svoju filmsku avanturu, unatoč prethodno stečenom respektabilnom statusu unutar širih profesionalnih krugova. Nikolaidis je bespogovorno kompromisno, ali istovremeno i autorski suvereno, pristao na vlastiti odgođeni filmski krah, lišen ambicija, te s jedinom nakanom da koordinira elementarne odnose s krajnjim apsorbentima vlastite, odnosno sukladne joj kinematografije – svojevrsnim ovisnicima arthousea poput njega samoga – praktički do smrti bez ikakvog značajnijeg iznenađenja. Ekscentrične, šizofrene, zle žene postale su njegov trademark. Iz mitskoga Hada izmještao ih je, kondenzirajući kolektivnu nelagodu proizišlu iz njihovih karakternih poremećaja, prema postmodernim vizijama pakla u realnom vremenu i realnom prostoru, vežuči se za klasične motive bez respekta za detalj preuzete iz vlastitog arhiviranja utisaka u srazu s remek djelima likovne umjetnosti, a potom i vješto referirajući na mučno filmsko iskustvo sedamdesetih, odajući tako svojevrsni homage kako klasicizmu u slikarstvu i izvedbenim umjetnostima, tako i američkom B filmu, za koji je smatrao kako predstavlja optimalni sukus – finalni produkt, prosječnog zbira umjetničkih pretenzija koje se prirodno koordiniraju na tragu realizacije paradoksalnog kolektivnog umjetničkog produkta – filma, u bilo kakvom njegovom kompleksnijem obliku. Dok je u prošlog tjedna prikazanom uratku Singapore Sling Nikolaidisova retro noir referenca dohvatila klasik Otta Premingera Laura iz 1944., Vidimo se u paklu, draga (s podnaslovom Nekromanser) donekle integrira estetiku i dramsku parabolu filma Hush… Hush, Sweet Charlotte (Tiho… tiho, draga Charlotta; 1994) Roberta Aldricha, žanrovski fundamentalnog psihološkog trilera sa sedam nominacija za nagradu Oscar. Nelinearna naracija isprepletena je oko dramske strukture odnosa dviju žena, Vere i Else, koje, osim što vole jedna drugu, vole i istog muškarca za kojeg se Elsa udala, a Vera ga spolno iskoristila tijekom prijateljičinog vjenčanja (wedding porn podžanrovski je mutant češke pornografske industrije, još uvijek nedovoljno eksploatiran izvan matice kako bi predstavljao značajniju temu filmske, odnosno psihoanalitičke rasprave). Prethodno su svo troje sudjelovali u uspješnoj pljački zahvaljujući čemu su se dokopali gomile novca. Onirijskim izmještanjem filmske dramaturgije, zahvaljujući prethodno spomenutoj nelinearnoj montaži zatičemo Veru i Elsu u situaciji konflikta oko novca, dok prethodno likvidirani muškarac, odnosno njegov leš, pluta u bazenu dok se ne reanimira kao zombi željan isključivo opetovanog spolnog kontakta s obje žene. Na optužbe za mizoginiju Nikolaidis je odgovorio kako njegovi likovi zapravo jalovo mlate patrijarhalni kamen dok ne padnu mrtvi. Unatoč efektnoj autorovoj ogradi, u prvi plan kod većine gledatelja na žalost i dalje očito dolazi nešto što nisu probavili prije projekcije…

 

Trajanje: 108 minuta

Jezik: grčki (engleski titlovi)

Država: Grčka

Tehnika: kolor

 

Nikos Nikolaidis

 

Nikos Nikolaidis, grčki postmoderni redatelj i scenarist avangardne provenijencije (1939 – 2007), rođen je u Ateni, gdje je proveo čitav život i realizirao sve svoje autorske filmske projekte, sistematskom potrebom svodive pod eksperimentalni arthouse. Studirao je režiju na sveučilištu Stavrakos, te kazališnu scenografiju na Vakalo studijama, uz povremene angažmane u diskografskoj glazbenoj industriji koju je opsluživao kao direktor marketinga s oko 500 autoriziranih reklamnih klipova, što mu je omogućilo stjecanje sredstava za rad na filmu izvan komercijalnog okružja. Karijeru je započeo kao asistent režije Vasilisa Georgiadisa, klasičnog grčkog redatelja dva puta nominiranog za nagradu Oscar. Realizirao se i kao filmski producent nakon uspješne suradnje s veteranom Orestisom Laskosom sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tako je realizirao apsolutno neovisnu redateljsku poziciju. Estetski je oscilirao između klasičnog filmskog erotskog spleena na tragu vizualiziranja opskurnijeg isječka iz imaginarija francuskog libertinca Marquis de Sadea, te suvremenog američkog postmodernog film noira i horrora s donekle potisnutim erotskim elementima. Opsjedale su ga razorne dihotomije proizišle iz univerzalnih paradosksa seksa i smrti, ljepote i gnjusa, te privrženosti i ljubavi. Karakterni trademark su mu bili mentalno, te seksualno devijantni cinični marginalci. Objavio je jednu zbirku kratkih priča i tri kraća
romana – novele. Sam je organizirao produkciju za sve svoje filmove. Izostanak publiciteta, sklonost trash iskazu, te zazor od strane kritike nametnuo ga je posthumno mlađim generacijama grčkih sineasta kao kultnog redatelja. Neposredno pred smrt odrekao se kompletnog svog filmskog opusa, te prigodno zaključio kako je život trebao posvetiti muzici kao daleko apstraktijoj formi jer ga slika ubija. Njegove kompleksne filmske alegorije i simbolizmi trasirali su razvoj suvremenog grčkog, ali i internacionalnog avangardnog filma. Najdosljedniji sljedbenik mu je mladi ukrajinski redatelj Ihor Podolchak zapažen po filmu Delirium iz 2013. Ovaj autorski ciklus formiran je odabirom između Nikolaidisovih deset dugometražnih radova iz različitih perioda karijere, te uključuje slijedeće projekcije:

02.10. Evridiki B.A. 2037 (1975)
09.10. Singapore sling (1990)
16.10. Tha se do stin kolasi, agapi mou (1999)

 

Darko Duilo