Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: Nikos Nikolaidis – Singapore Sling (1990)

U petak, 09. listopada s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete pogledati film Singapore Sling (1990), drugi naslov iz autorskog ciklusa Nikosa Nikolaidisa koji prezentiramo tijekom prva tri tjedna listopada. Nikolaidis je bio grčki avangardni redatelj sklon filmskom eksperimentu. Projekcije su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan i svi su dobrodošli!

 

Singapore Sling

 

Singapore Sling je destruktivni koktel baziran na džinu. Naziv za popularni ekstremni blend paradoksalno povezanih sastojaka porijeklom iz jugoistočne Azije poslužio je Nikosu Nikolaidisu kao pseudonim za njegovog intimiziranog misterioznog filmskog antijunaka u prednjem, te ujedno i jedinom, dramaturškom planu ovog eksperimentalnog dugometražnog rada s podnaslovom Čovjek koji je volio truplo. Svog misterioznog detektiva formiranog na tragu totalne dekonstrukcije lead karaktera iz Otto Premingerovog filma Laura iz 1944., inače noir klasika, Nikolaidis je u grubim crtama prezentirao nesvakodnevno oskudno – tek kao bizarnog ovisnika o autonomnoj potrazi za svojom davno nestalom ljubavi/ljubavnicom, za koju uzgred strahuje kako je mrtva jer on sam više nije sposoban osjetiti gotovo ništa. Tumarajući uokolo pejzažima konstruiranim filmskom kamerom kao efektno iskrivljena ogledala/kadrovi klasične noir kinematografije, tragični egzistencijalni istražitelj dospije do napuštene vile u kojoj ga na prepad napadnu, te potom zatoče dvije žene, nakon što se uvjere kako je njegova prirodna muška snaga, te na njoj utemeljena spolna dominacija, posve srozana zahvaljujući jedva svjesnom stanju u kojem se nalazi, te ranama od ranjavanja vatrenim oružjem zbog čega im se približio krvav i na izmaku snaga. Nesposoban artikulirati se, zanijemio od bola, postaje njihov rob, njihov krvavo crveni Singapore Sling. Nakon temeljnog oporavka koji su mu dame pružile kako bi ga naknadno mogle koristiti u sodomističke svrhe detektiv shvati kako se radi o bezumnoj majci i njenoj nastranoj kćerci ogrezlima u smrtonosne seksualne eksperimente i brutalno mrcvarenje svojih žrtava. Kompletan filmski eksterijer magične vile naglašava dobro uhodanu praksu sodomije u režiji mahnitih domaćica. A možda su upravo one ubile i Lauru, jedino zbog čega je još čovjek sveden na koktel tjelesnih tekućina na životu – njegovu ljubav, konkretnu ženu i supremacijsku energiju odnosa u njoj nikada do kraja materijaliziranu na koju se svodi ovaj nesretni karakter iz naslova filma. Nikolaidis misterij vrste inkvizicijskim torturama načinje ponekad tako surovo da se prosječnom gledatelju čini kako se radi o bazičnom pornografiranju, daleko intenzivnijem i hladnijem, svakako mračnijem, ali – suptilniji će gledatelji skloni ovakvim sadržajima uočiti razliku – istovremeno i bez ikakve simpatije za vlastito hladno filmsko modeliranje izopačenja ljudske spolnosti, što bi se donekle mogo zamjeriti kako klasiku Nagishi Ôshimi s kultnim Carstvom čula (Ai no korîda; 1976), tako i Lars von Trieru koji se upravo premeće u klasika s relativno recentnom Nimfomankom (Nymphomaniac; 2013). Demoni seksualne represije, incesta, psihičke torture i samoubojstva kao konkretnog energetskog dokidanja i krajnje svrhe iracionalnog postupka s prethodno predominiranim drugim unutar minimalne društvene strukture (dramaturgija se zasniva na svega tri prethodno navedena lika), kako bi ih kritici izložili i psihoanalitičari, obznanjuju se stihijski u filmskom katranu Nikosa Nikolaidisa kao jedinstveno vizualno iskustvo vjerojatno najmučnije potencijalnim mučiteljima i njihovim žrtvama. Nikolaidisovi filmovi nikada nisu privlačili mnogo publike…

 

Nikos Nikolaidis

 

Nikos Nikolaidis, grčki postmoderni redatelj i scenarist avangardne provenijencije (1939 – 2007), rođen je u Ateni, gdje je proveo čitav život i realizirao sve svoje autorske filmske projekte, sistematskom potrebom svodive pod eksperimentalni arthouse. Studirao je režiju na sveučilištu Stavrakos, te kazališnu scenografiju na Vakalo studijama, uz povremene angažmane u diskografskoj glazbenoj industriji koju je opsluživao kao direktor marketinga s oko 500 autoriziranih reklamnih klipova, što mu je omogućilo stjecanje sredstava za rad na filmu izvan komercijalnog okružja. Karijeru je započeo kao asistent režije Vasilisa Georgiadisa, klasičnog grčkog redatelja dva puta nominiranog za nagradu Oscar. Realizirao se i kao filmski producent nakon uspješne suradnje s veteranom Orestisom Laskosom sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tako je realizirao apsolutno neovisnu redateljsku poziciju. Estetski je oscilirao između klasičnog filmskog erotskog spleena na tragu vizualiziranja opskurnijeg isječka iz imaginarija francuskog libertinca Marquis de Sadea, te suvremenog američkog postmodernog film noira i horrora s donekle potisnutim erotskim elementima. Opsjedale su ga razorne dihotomije proizišle iz univerzalnih paradosksa seksa i smrti, ljepote i gnjusa, te privrženosti i ljubavi. Karakterni trademark su mu bili mentalno, te seksualno devijantni cinični marginalci. Objavio je jednu zbirku kratkih priča i tri kraća
romana – novele. Sam je organizirao produkciju za sve svoje filmove. Izostanak publiciteta, sklonost trash iskazu, te zazor od strane kritike nametnuo ga je posthumno mlađim generacijama grčkih sineasta kao kultnog redatelja. Neposredno pred smrt odrekao se kompletnog svog filmskog opusa, te prigodno zaključio kako je život trebao posvetiti muzici kao daleko apstraktijoj formi jer ga slika ubija. Njegove kompleksne filmske alegorije i simbolizmi trasirali su razvoj suvremenog grčkog, ali i internacionalnog avangardnog filma. Najdosljedniji sljedbenik mu je mladi ukrajinski redatelj Ihor Podolchak zapažen po filmu Delirium iz 2013. Ovaj autorski ciklus formiran je odabirom između Nikolaidisovih deset dugometražnih radova iz različitih perioda karijere, te uključuje slijedeće projekcije:

02.10. Evridiki B.A. 2037 (1975)
09.10. Singapore sling (1990)
16.10. Tha se do stin kolasi, agapi mou (1999)

 

Darko Duilo