Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: Nelson Pereira dos Santos – Como Era Gostoso o Meu Francês (1971)

U petak, 22. travnja s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete prisustvovati projekciji filma: Nelson Pereira dos Santos – Como Era Gostoso o Meu Francês (1971). Radi se o zaključnoj, četvrtoj projekciji iz ciklusa Kanibalizam na filmu. Kinematografija kanibalizma, alternativno raspoznatljiva kroz kanibalsku horror produkciju, suboordinirana je i derivirana iz eksploatacijskog filma predominantno pripisivanog talijanskim redateljima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj travanjski ciklus Kino kluba Split povezao je nekoliko manje poznatih, avangardnoj filmskoj produkciji pripadajućih uradaka. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.

 

Como Era Gostoso o Meu Francês

Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća tadašnji brazilski predsjednik Juscelino Kubitschek (1902 – 1976) omogućio je prvi značajniji upliv američkog i europskog kapitala u maticu, te time isprovocirao niz kreativnih kritika među kojima se vremenom, kao najuspjelija alegorija novonastale situacije, nametnuo film Como Era Gostoso o Meu Francês (How Tasty Was My Little Frenchman – Kako je slastan bio moj mali Francuz; 1971) u režiji, tada već međunarodno priznatog Nelsona Pereire dos Santosa. Radilo se o, posve pojednostavljeno, efektnoj kritičkoj žaoci odapetoj potencijalnim avanturistima u kulturi koji su najednom nahrupili kako bi istraživali brazilsku egzotiku, a kao temeljna krilatica na kojoj se temeljila kritika navedenog procesa plasirano je filmsko upozorenje neupućenima – ne žurite; ovdje bi vas mogli pojesti ljudožderi. Film je istovremeno i hommage brazilskom pjesniku i polemičaru Joséu Oswaldu de Souza Andradeu, autoru publikacije Manifesto Antropófago (Cannibal Manifesto – Kanibalski manifest; 1928), koji je svojevremeno otvorio mogućnost novog fenomenološkog pristupa kanibalskim porivima, kojih u brazilskim džunglama, kao i po siromašnim favelama, nikada nije nedostajalo. Krvavo gostoprimstvo u dos Santosovoj interpretaciji prezentirano je u kontekstu crnohumornih vinjeta retro filmskog ishodišta, kao svojevrsni vintage footage osvježen suvremenim produkcijskim standardima. Dramaturgija je izmještena u kraj šestaestog stoljeća. Francuz kojeg igra nedavno preminuli Arduíno Colassanti (1936–2014) zatočenik je plemena Tupinambás. Vrijeme provodi dokazujući svoju nacionalnu pripadnost, jer mu se nameće portugalsko porijeklo (pleme još nije upoznato s francuskim ekspedicijama). Njegovo nacionalističko mahnitanje integrirano je u prisilnu vezu s nakaznom Seboipepe koju je odglumila Ana Maria Magalhães. Como Era Gostoso o Meu Francês je niskobudžetni film odrađen na lokalnom tupi narječju, originalnog skripta i maštovitog pristupa filmskoj kameri i kompoziciji kadra, s mnoštvom eksperimentalnih pasaža, ponekad nalik snimci teatarskog uprizorenja na otvorenom. Za specifičan tretman zvuka zaslužan je popularni brazilski glazbenik i kompozitor Zé Rodrix. Film je realizirao pregršt nacionalnih strukovnih nagrada, te, zahvaljujući promocijama na inozemnim festivalima, postao kultna filmska literatura za generacije koje dolaze.

Trajanje: 84 minute
Jezik: portugalski/tupi/francuski
Država: Brazil
Tehnika: kolor

 

Nelson Pereira dos Santos

Nelson Pereira dos Santos devedesetogodišnji je (1928) veteran brazilske kinematografije rođen i odrastao u São Paulu u neposrednoj blizini opskurnih favela koje su, kao i protagonisti življenja u tim naizgled nemogućim uvjetima, ostale njegova trajna inspiracija, još od prvih filmskih uspjeha s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kada se kao redatelj plasirao ekranizacijom romana Vidas Secas (Barren Lives – Goli životi; 1963) posthumno renomiranog književnika, a za života radikalnog marginalca brazilske književne scene – Gracilianoa Ramosa (1892 – 1953). Dos Santosov pionirski rad Rio 40° (1955) do danas je ostao najautentičniji dokumentarni prikaz života u komplotu nehigijenskih uvjeta odrastanja, prijetnji zaraznim bolestima, te iscrpljivanja ljudskih resursa u ritualima prostitucije, alkoholizma i narkomanije. Como Era Gostoso o Meu Francês (How Tasty Was My Little Frenchman – Kako je slastan bio moj mali Francuz; 1971) široj publici najpoznatiji je dos Santosov film, ponajprije zahvaljujući ekskluzivnoj promociji tijekom 21. berlinskog internacionalnog filmskog festivala. Zahvaljujući filmu A Terceira Margem do Rio (The Third Bank of the River – Treća obala rijeke; 1984) dos Santos je još jednom oduševio premijernu publiku na prethodno spomenutom festivalu, tijekom njegovog 44. izdanja. Osim filmskog uspjeha, važno je istaknuti i sekundarni doprinos dos Santosa promociji brazilske književnosti (ekranizirao je mnoge današnje moderniste, klasike koje su znatnim dijelom – za života, preciznije mladosti, progutale favele i siromaštvo). Bio je član žirija tijekom Venecijskog filmskog festivala 1986. i 1993. Uz Glaubera Rochu i Ruy Guerru jedna je od središnjih figura tzv. Cinema novo pokreta koji je kombinirao stilističke odrednice francuskog filmskog novog vala s brazilskom popularnom kulturom i postkolonijalnim agresivnim nacionalističkim gardom, zbog čega je, u amalgamu dos Santosove pokretne slike svijeta svojevremeno uživao i neprikosoveni arbitar similarnih globalnih trendova Andy Warhol. Dos Santosove filmove odlikuju obilno dozirani crni humor na rubu filmskog ekscesa, tradicionalna linearna montažna rješenja, angažman naturščika, te potreba da se procesuiranje filmom odrazi na budućnost zemlje čijoj je nesretnoj povijesnoj sudbini namijenjeno truljenje pred projekcijskim platnom. Neupitan je i njegov autorski humanizam. Danas, u poodmakloj životnoj dobi, dos Santos figurira kao doajen kojem se struka najrelevantnije odužila recentnom, prošlogodišnjom rekapitulacijom karijere u kontekstu autorske prezentacije u galeriji MoMA u New Yorku. Umirovljeni je profesor filma na federalnom sveučilištu Brasilia u Brazilu, kao i umirovljeni gostujući profesor na Columbia univerzitetu u SAD-u. Kubanska i portugalska filmska publika prihvatila ga je kao ekstenziju obiju nacionalnih kinematografija. U Francuskoj uživa status viteza pri Legiji časnika u kulturi. Prema vlastitom iskazu – filmskoj produkciji je pristupio kao pobornik neorealizma vođen jednostavnom krilaticom: kamera u ruci – film u glavi. Među rijetkim zamjedbama vjerojatno mu je intimno najteže pala ona o svojevrsnom mrcvarenju teških duševnih bolesnika tijekom produkcije filma Azyllo Muito Louco (Madmans Asylum – Azil umobolnika; 1970). Radi se o radikalnoj političkoj alegoriji o koju se ogriješila i brazilska vlada, preciznije Ministarstvo kulture i njegovi cenzori koji su znatno skratili film, no, naknadnom analizom, nije utvrđeno kako je groteksni karusel duševnih bolesnika prolazio nekakve posebne torture tijekom odrađivanja setova. Posljednjih nekoliko projekata koje je dos Santos autorizirao dokumentarne su razglednice, svojevrsni filmski akvareli, posvećeni braziliana jazzu, još jednom simbolu otpora u okviru autonomne kulturne matrice koja veže egzotičnu tropikaliju s paradoksalnim potrebama lokalnog stanovništva da se integrira u širu kulturnu matricu koju nameću američke i europske ambasade na terenu punom siromaštva, dekadnecije i bolesti. Dos Santosovi filmovi idealan su dozer u ovom paradoksalnom prirodnom konfliktu lišenom političkog konflikta.

 

Kanibalizam

Kinematografija kanibalizma, alternativno raspoznatljiva kroz kanibalsku horror produkciju, suboordinirana je i derivirana iz eksploatacijskog filma predominantno pripisivanog talijanskim redateljima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Subžanr je impresivna kolekcija grafički nasilnih filmova koji autorsku distancu od kanibalskih poriva uglavnom održavaju iluzijom o primitivnim, na razini kamenog doba zaostalim, divljacima koji naseljavaju azijske ili južnoameričke kišne džungle. Osim primarno zadane poveznice radove uglavnom povezuje readateljska potreba za šokantnim, realističnim i, po potrebi, pornografskim impresijama. Uključuje improvizirane torture, silovanja i nasilje nad životinjama. Kanibalski je jedini filmski žanr, nakon čistog pornografskog, koji je izazvao marketinške dileme pri filmskoj industriji. Prvobitni razvoj kinematografije kanibalizma, poznih šezdesetih godina prošlog stoljeća, omogućio je similarni subžanr poznat kao Mondo, koji je integrirao dokumentaristiku s reprezentativnom potrebom isticanja održivih taboo matrica širom svijeta. Umberto Lenzi je obično prva asocijacija kada su redatelji kanibalskog žanra u pitanju. 1972. sinimio je film Il paese del sesso selvaggio (Man From Deep River). Trend je zatvorio, ostavljajući dovoljno interesa i produkcijskog prostora za povremene revitalizacije, te reprogramiranja programa, prvenstveno američkih kino dvorana, Antonio Climati s filmom Natura contro (distribucijski engleski prijevod The Green Inferno) 1988. godine. Najpopularniji uradak klasičnog perioda svakako je Cannibal Holocaust Ruggeroa Deodatoa snimljen 1980. Ovaj travanjski ciklus donosi nekoliko manje poznatih, avangardnoj filmskoj produkciji pripadajućih uradaka. Ciklus objedinjuje filmove:

01.04. Susan Sontag – Duett för kannibaler (1969)
08.04. Manoel de Oliveira – Os Canibais (1988)
15.04. Liliana Cavani – I Cannibali (1970)
22.04. Nelson Pereira dos Santos – Como Era Gostoso o Meu Frances (1971)

 

Darko Duilo