Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: Manoel de Oliveira – Os Canibais (1988)

U petak, 08. travnja s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete prisustvovati projekciji filma: Manoel de Oliveira – Os Canibais (1988). Radi se o prvoj projekciji iz ciklusa Kanibalizam na filmu.  Kinematografija kanibalizma, alternativno raspoznatljiva kroz kanibalsku horror produkciju, suboordinirana je i derivirana iz eksploatacijskog filma predominantno pripisivanog talijanskim redateljima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj travanjski ciklus Kino kluba Split donosi nekoliko manje poznatih, avangardnoj filmskoj produkciji pripadajućih uradaka. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.
Os Canibais
Os Canibais (The Cannibals – Kanibali; 1988) operni je film realiziran iz dva segmenta. Prvi segment definiran je klasično, nalik montaži kazališnog uprizorenja, dok je drugi zamišljen kao nadrealna dogradnja klasične opere, konvencionalno scenski neizvediva autorska filmska akrobacija realizirana izmještanjem dramske strukture u okvire filma kao alternativnog medija koji nadalje autonomno razvija iluziju nakon što gabariti tipični za kazališne prezentacije implodiraju, a slika se posve oslobodi. Narativnu okosnicu filma tvore karakteristične interakcije viših društvenih slojeva realizirane u kontekstu atropološkog paketa konflikata (ljubav, brak, životni stilovi, predrasude, ljubomora, osveta,
suicid i kanibalizam). De Oliveira kao neprijeporni avangardist sklon inverzijama prezentira nositelje radnje u okvirima egzistencijalne praznine koja sama po sebi predstavlja specifičnu umjetničku formu, te transpozicijom teatarske situacije na filmsko platno otvara prostor tumačenju u oviru raspada fizičkog teatra. Os Canibais je otpjevani film, svaka linija dijaloga je komponirana za vokale, ali istovremeno i neprikladan klasičnoj opernoj publici. Radi se o tretmanu opere kojim bi bio zadovoljan, primjerice, Luis Bunuel, slijedom čega ne treba čuditi kako je Os Canibais stekao svojevrstan kultni status u krugovima štovatelja nadrealističkih umjetničkih tendendencija i filmske avangarde u najširem smislu.
Trajanje: 95 minuta
Jezik: portugalski (engleski titlovi)
Dr ava: Portugal, Francuska, Njemačka, Italija, Švicarska
Tehnika: kolor
Manoel de Oliveira
Paralelno s odvijanjem klupskog ciklusa Kanibalizam na filmu, u zadanom kontekstu simbolično ćemo obilježiti i prvu godišnjicu smrti Manoela de Oliveirae (1908-2015), portugalskog redatelja rođenog u Portu, galicijskog “čuda od djeteta” koje je vremenom stasalo u ekstremno plodnog autora, s posebno bizarnom poznom referencom o sebi kao o najstarijem filmskom redatelju na svijetu (umro je 2. travnja prošle godine u dobi od 107 godina). Oliveira je kao dječak planirao karijeru filmskog glumca, ali je kao
nezgrapan, krupan i trom mladić (barem kada je u pitanju nastup pred kamerama), ubrzo preuzeo druga zaduženja unutar nacionalne filmske industrije, te se presudno istakao prvenstveno redateljskim radom. Glumu je studirao kod Rina Lupoa (1884 — 1934), talijanskog filmskog autora iz ere nijemog filma, koji je sve do 1917. kao ruski imigrant kamerom bilježio revolucionarna previranja u Moskvi. Lupo je u mladom Oliveirai, osim filmskog nasljednika, uočio i političkog istomišljenika, temeljem čega je Oliveira ideološki dodatno definiran, te danas slovi i kao jedan od simbola moderne, u širem smislu “godardovske”, političke ljevice u europskoj filmskoj umjetnosti i kulturi. Svoj prvi autorski film Douro, Faina Fluvial (Labor on the Douro River – Radovi uz rijeku Douro; 1931) režirao je inspiriran Walther Ruttmannovim dokumentarnim remek-djelom Berlin: Die Sinfonie der Großstadt (Berlin: Symphony of a City – Berlin: sinfonija velegrada; 1927). Dugometražnu igranu formu koja mu je autorski odgovarala prvi je put realizirao filmom Aniki-Bóbó (1942), za potrebe produkcije kojeg je sakupljao  napuštenu  djecu kojoj se nije mogao utvrditi identitet na ulicama Portoa, što je pogodovalo njegovom kasnijem interesu za rad s naturšćicima, po čemu je također poznat u profesionalnim krugovima. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, nezadovoljan usporenim procesom defašizacije ionako slabo razvijene nacionalne filmske industrije, godinama je brinuo o obiteljskom vinogradu daleko od očiju javnosti, te se tek sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća vratio filmu zahvaljujući televizijskim dokumentarnim produkcijama koje je režirao i montirao sakupljajući novac za svoje buduće igrane filmove. Prvi veći uspjeh postigao je s eksperimentalnim filmom O Acto de Primavera (The Rite of Spring – Posvećenje proljeća; 1963). Kao svoje filmske uzore sklon je bio navoditi neprijeporne klasike poput D. W. Griffitha, Erica von Stroheima, Charliea Chaplina, Maxa Lindera, Carla Dreyera i Sergeia Eisensteina. Živio je tiho i povučeno, iako su mu filmovi neprestano obilazili međunarodne festivale kojih nije bio pobornik, što je pravdao potrebom za zdravim životom u relativnoj izolaciji. Istovremeno, njegov je politički autoritet, barem kada je tzv. filmska ljevica u pitanju, unatoč svemu ipak zaživio i među mlađim portugalskim redateljima. Filmovi koje je autorizirao pred kraj života dramaturška su linearna izlaganja situacija iz svakodnevnog života muškaraca i žena starije dobi, “paraliziranih” u neprikladnim vezama, koje uzrokuju specifičnu sentimentalnu melankoniju kod gledatelja, nalik “bittersweet” efektu hollywoodskih melodrama s primjesama klasičnog građanskog teatra. Iako intimno nereligiozan, svoje je filmove doživljavao kao nametnute religiozne matrice pomoću kojih je lamentirao konflikte proizišle iz katoličkog odgoja. Nekoliko godina prije smrti uspostavio je i dijalog s institucijom prihvativši poziv Pape Benedikta XVI na razgovor vezan uz temu “Religija i umjetnost”. Pred smrt je obznanio i pripreme za produkciju filma A Igreja do Diabo (Church of Devil – Sotonino svetište) koji nije stigao realizirati, a za koji je smatrao kako će predstavljati svojevrsnu završnu codu njegovog filmskog stvaralaštva u kombinaciji s institucionalnim konfliktom koji ga je čitavog života pratio.

Kanibalizam

Kinematografija kanibalizma, alternativno raspoznatljiva kroz kanibalsku horror produkciju, suboordinirana je i derivirana iz eksploatacijskog filma predominantno pripisivanog talijanskim redateljima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Subžanr je impresivna kolekcija grafički nasilnih filmova koji autorsku distancu od kanibalskih poriva uglavnom održavaju iluzijom o primitivnim, na razini kamenog doba zaostalim, divljacima koji naseljavaju azijske ili južnoameričke kišne džungle. Osim primarno zadane poveznice radove uglavnom povezuje readateljska potreba za šokantnim, realističnim i, po potrebi, pornografskim impresijama. Uključuje improvizirane torture, silovanja i nasilje nad životinjama. Kanibalski je jedini filmski žanr, nakon čistog pornografskog, koji je izazvao marketinške dileme pri filmskoj industriji. Prvobitni razvoj kinematografije kanibalizma, poznih šezdesetih godina prošlog stoljeća, omogućio je similarni subžanr poznat kao Mondo, koji je integrirao dokumentaristiku s reprezentativnom potrebom isticanja održivih taboo matrica širom svijeta. Umberto Lenzi je obično prva asocijacija kada su redatelji kanibalskog žanra u pitanju. 1972. sinimio je film Il paese del sesso selvaggio (Man From Deep River). Trend je zatvorio, ostavljajući dovoljno interesa i produkcijskog prostora za povremene revitalizacije, te reprogramiranja programa, prvenstveno američkih kino dvorana, Antonio Climati s filmom Natura contro (distribucijski engleski prijevod The Green Inferno) 1988. godine. Najpopularniji uradak klasičnog perioda svakako je Cannibal Holocaust Ruggeroa Deodatoa snimljen 1980. Ovaj travanjski ciklus donosi nekoliko manje poznatih, avangardnoj
filmskoj produkciji pripadajućih uradaka. U sklopu ciklusa biti će prikazani filmovi:

01.04. Susan Sontag – Duett för kannibaler (1969)
08.04. Manoel de Oliveira – Os Canibais (1988)
15.04. Liliana Cavani – I Cannibali (1970)
22.04. Nelson Pereira dos Santos – Como Era Gostoso o Meu Frances (1971)

 

Darko Duilo