Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma ‘La grande bouffe’ redatelja Marca Ferreria

U petak, 3. svibnja s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete pogledati film ‘La grande bouffe’ autora Marca Ferreria. Projekcije su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan i svi dobrodošli!

Marco Ferreri talijanski je redatelj, producent, scenarist i glumac. Rođen je u Milanu 1928. godine, a umro 1997. u Parizu. Iako je studirao veterinu, studij nikad nije dovršio već se počeo baviti filmom. Pedesetih je godina kao organizator snimanja i producent surađivao s vodećim redateljima talijanskog neorealizma – Viscontijem, Fellinijem, De Sicom, Zavattinijem i drugima. Stečeno će iskustvo ponijeti sa sobom u Španjolsku gdje će se prvi puta okušati kao redatelj igranog filma te u filmovima El pisito (1959.) i El cochecito (1960.) započeti scenarističku suradnju s Rafaelom Azconom koja će se nastaviti i po njegovom povratku u Italiju šezdesetih godina. Već u ovim prvim filmovima španjolske faze Ferreri je zacrtao osnove svog stila i interesa kroz koje spaja naslijeđe talijanskog neorealizma s utjecajem francuskog nadrealizma: crni humor, društvena satira, elementi apsurda i šok kao poseban oblik komunikacije s publikom koji direktno priziva Luisa Buñuela s kojim su ga često uspoređivali zbog beskompromisnog obračuna s lažnim moralom građanstva i malograđanstva. Guranje tabua na veliki ekran ravno pod nos filmskom gledatelju Ferrerija je posebno zabavljalo pa je seks bio ne samo omiljena tema već i poseban oblik hedonističkog iživljavanja koje je nerijetko završavalo u perverzijama kao šaka u oko moralnim dušebrižnicima: Matica pčela (L’ape regina, 1963.), Žena majmun (La donna scimmia, 1963.), Harem (L’harem, 1967.), Dilinger je mrtav (Dillinger è morto, 1969.), Veliko žderanje (La grande abbufata, 1973.), Ne diraj bijelu ženu (Non toccare la donna bianca, 1974.), Priča obične ludost (Storia di ordinaria folia, 1983.), Kuća osmijeha (La casa del sorriso,
1991.), Meso (La carne, 1991.) i drugi. Iako su njegovi filmovi nerijetko prelazili granice dobrog ukusa i društveno prihvatljive provokacije te im cenzori nisu bili naročito skloni, Ferreri je imao nevjerojatan talent za pridobivanje glumaca za svoje projekte pa je surađivao s velikanima filma kao što su Marcello Mastroianni, Philippe Noiret, Michel Piccoli, Ugo Tognazzi, Catherine Deneuve, Ben Gazzara, Ornella Muti, Annie Girardot, Hanna Schygulla i drugi. Filmovi su mu često bili prikazivani na festivalima te su osim mnogih nominacija osvajali i nagrade. Njegov možda najpoznatiji film Veliko žderanje osvojio je nagradu FIPRESCI 1973. na Filmskom festivalu u Cannesu, a Kuća osmijeha je 1991. osvojila Zlatnog
medvjeda na 41. berlinskom filmskom festivalu.

La grande bouffe (1973.)

La grande abbufata (Veliko žderanje), poznatiji možda pod francuskim nazivom La grande bouffe, čisti je filmski šok majstora provokacije Marca Ferrerija. Da je šok jedan od najdirektnijih oblika komunikacije s filmskom publikom shvatili su još braća Lumière 1895. kada su kadrom ulaska vlaka u stanicu „pregazili“ tada još filmski nepismenu publiku Grand Caféa u Parizu. O šoku kao izvoru značenja koje proizlazi iz supozicije dvaju kontrastnih kadrova je u okviru svoje teorije montaže govorio i Ejzenštejn, ali šok kao oružje obračuna s moralnim, društvenim i filmskim normama upotrijebit će prvi put francuski nadrealisti, prvo Germaine Dulac i Antonin Artaud u filmu Školjka i svećenik (1928.), a potom i Luis Buñuel i Salvador Dalì u Andaluzijskom psu (1929.). Do današnjih dana šok u filmu se uspostavio kao jedno od izražajnih sredstava filmskog jezika te se o estetici i semantici šoka može govoriti u vrlo širokom rasponu od jeftine provokacije do filozofske interpretacije ideja i stvarnosti. U
istom prostoru smješta se i Ferrerijev film Veliko žderanje koji od posvete (muškom) hedonizmu (Buñuel je film navodno nazvao „hedonistički spomenik“) intuitivno prerasta u kritiku lažnog morala i ispraznost društvenog konzumerizma moderne civilizacije. Nezasitnost u (samo)zadovoljavanju temeljnih bioloških potreba, kako fiziološke gladi tako i potrebe za seksom, tako izrasta u filozofsku parabolu o jalovosti pokušaja ispunjavanja duhovne praznine (metafizičke gladi) kroz fiziološko punjenje i (posljedično) fiziološko pražnjenje. Izobilju hrane koju četiri glavna junaka u interpretaciji Marcella Mastroiannija, Philippea Noireta, Michela Piccolija i Uge Tognazzija konzumiraju na ekranu suprotstavlja se metafizička ispraznost njihovih građanskih života simptomatički prikazana kroz nemogućnost uspostavljanja normalnog odnosa sa ženom. Prema muškarcima Ferreri je u filmu nemilosrdan. Oni su psihički nezrela derišta kojima je potrebna žena za zadovoljavanje
njihovih temeljnih (fizioloških) potreba. Žena je pak u filmu svedena na tijelo i po funkciji izjednačena s hranom te njezina pozicija nije više kodirana samo kroz „to-be-looked-at-ness“ (pojam kojim Laura Mulvey definira ulogu žene u holivudskom filmu pedesetih i šezdesetih
godina) već prvenstveno kroz „to-be-consumed-ness“: žena je meso, lijepo aranžirano jelo, koje muškarac konzumira vizualno i tjelesno, baš kao i hranu, i uz hranu. Filmom defiliraju gola ženska tijela stavljena u svakom trenutku na raspolaganje seksualnim fantazijama glavnih muških junaka, ali i nezasitnim očima gledatelja sve do trenutka kada uslijed općeg prežderavanja (hranom, seksom i perverzijama) i junaci i gledatelj ne počnu patiti od loše probave i osjećaja mučnine. U trenutku film prestaje biti poslastica za hedoniste i konzumeriste filmske erotike i pornografije, a postaje ogledalo (samo)prepoznavanja. Erotika, seks i provokacija privlače gledatelja ovom sada već kultnom filmu kao što zalutalog psa privlači miris mesa ostavljenog u vrtu. No, gledatelj je, kao i dobro odgojen pas, sveden na ulogu voajera pred čijim se očima nudi gozba, ali želudac ostaje prazan. Film završava fantastičnom posvetom Dalìju kadrom u kojem se psi okupljaju pred komadima mesa
ostavljenima u vrtu – možda nam među njima valja potražiti i andaluzijskog psa.

Silvana Dunat