Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: John Cassavetes – Shadows (1959)

U petak, 13. svibnja s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete prisustvovati projekciji filma: John Cassavetes – Shadows (1959). Radi se o drugoj projekciji iz kratkog dvotjednog ciklusa Beat Cinema. Beat Cinema izraz je kojim se pokroviteljski objedinjuju određeni isječci, prvenstveno američke, ali sukladno adaptacijskim mogućnostima, i internacionalne filmske proizvodnje u širem kontekstu eksperimentalnog, underground i marginalnog stvaralaštva autora presudno vezanh uz, sada već klasični, povijesni kulturni fenomen tzv. beat pokreta koji je ekspandirao pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, te proizveo niz manje ili više uspješnih nastavljača u idućim generacijama, pri čemu se kao novo žarište neposredne proizvodnje autorskih impresija, u opeci s “istrošenim” njujorškim modelom, nametnuo Pariz, kao i neki drugi veliki europski gradovi, specifične prijestolnice modernog boemskog lifestyla uz koji se vezuju i temeljne odrednice beat kinematografije. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.

 

Shadows

Film Shadows (Sjene; 1959) u cijelosti je odrađen bez scenarističkih priprema i bilo kakvog temeljnog skripta, te predstavlja jedinstveni projekt kada je ukupna filmografija Johna Cassavetesa, za koju bi se moglo kazati i kako je krasi specifična produkcijska pedantnost, u pitanju. Preuzimajući odrednice aktualnog beat trenda u kontekstu improvizirane književnosti svoje generacije, Cassavetes je sve značajke uzora vješto integrirao u jedan od neospornih klasika nezavisne – eksperimentalne američke kinematografije. Shadows je odrađen s budžetom od 40.000 dolara, 16 milimetarskom kamerom, a prije desetak godina je, zahvaljujući zalaganju eksperata kalifornijskog UCLA filmskog arhiva baziranog u Los Angelesu, restauriran i prebačen na 35 milimetarsku traku, što mu je omogućilo novu recepciju, te istaklo grandioznu dimenziju površinski banalnih kadrova koju je mogao realizirati samo izuzetno talentiran redatelj, čime je Cassavatesu još jednom, posthumno, odano priznanje za iznimne tehničke sposobnosti. Shadows je primarno antihollywoodski film koji, istovremeno, unatoč radikalnoj improvizacijskoj potrebi koja ga povremeno približava fundamentalnom filmskom eksperimentu, ne predstavlja, u tehničkom smislu, projekt za kojeg bi se moglo kazati kako degradira formalnu stranu filma. Sniman je vikendima tijekom perioda unutar kojih je casting sastavljen od impresivnog niza anonimaca standardno zaposlenih na mjestima sporednih glumaca u minornim ulogama pri televizijskim studijima imao dovoljno slobodnog vremena. Crno – bijela fotografija je izvedena nesvakidašnje oštro, iako su teksture povremeno skalirane u pravcu ekstremnijeg prodora svjetla, film je originalan u svojoj narativnoj strukturi, te predstavlja svojevrsnu revolucionarnu formu kada je dotadašnja američka produkcija u pitanju, a karakteri su sjajno karakterno ocrtani marginalci za koje bi se moglo kazati kako su presudno inspirirali znatan isječak recentnije nezavisne filmske produkcije iz koje su se razvila i klasična remek djela poput Martin Scorseseovog filma Mean Streets (Ulice nasilja; 1973). Film dramaturški prati sudbinske rutine trojice potomaka iste afro – američke obtelji: Hugh, jazz pjevač, trudi se pronači posao i sačuvati dostojanstvo unatoč životu na ulici; Ben, beatnik i lutalica provodi vrijeme sa ženama ili u uličnim tučama; Lelia, rasno diskriminirana u odnosu s bivšim ljubavnikom u lutanjima razgrađuje svoje frustracije. Svo troje aktera muči identitetsko pitanje i vlastita uloga u društvenom životu…

Trajanje: 82 minute

Jezik: engleski (engleski titlovi)

Država: USA

Tehnika: crno – bijelo

 

John Cassavetes

John Cassavetes (1929 – 1989) reprezentativni je predstavnik, te ujedno, kada su konvencije američkih filmskih teoretičara u pitanju, i najistaknutiji pionir inovator, precznije – konstruktor općeg modela na kojem se temelji produkcijska analiza projekata koji se akademski definiraju, te standardiziraju kao američka nezavisna, autorska kinematografija. Djetinstvo provedeno u New Yorku, u širem okviru zajednice ortodoksno obligatnih grčkih imigranata kojima su mu pripadali roditelji, zarana je markirao razvojnom trasom vezanom uz filmske interese, provodeći vrijeme u kadriranju svoje majke, koja će se kasnije pojavljivati i u nekoliko njegovih profesionalnih filmova. Neposredno nakon rođenja roditelji su ga, zbog održavanja ortodoksne religijske matrice o tradicionalizaciji muške djece, otpravili u Grčku, slijedom čega je, nakon povratka, kao sedmogodišnjak počeo pokazivati neurološke konflikte vezane uz govorni aparat, te mu je leksik formiran limitno, a filmska slika koju je kompezacijski intenzivno proizvodio pomogla mu je da uobliči svoje viđenje svijeta i prepravi socijalizacijske paradokse koji su ga sputavali. Studirao je klasičnu dramaturgiju, a prve honorarne poslove odrađivao u kazališnom okružju, gdje se isticao kao glumac s relativno malo linija teksta, ali istovremeno i impresivno dominantnom scenskom figurom unatoč relativno niskom rastu od jedva 170 centimetara. Pod pritiskom roditelja koji su kod njega uočili homoseksualne tendencije u razvoju ličnosti, zarana se oženio glumicom Genom Rowlands (1930) koju je upoznao tijekom periodičnih angažmana u kontekstu televizijske proizvodnje sadržaja koje danas raspoznajemo kao sit-com fenomene. Zajedno su realizirali, do Cassavetesove smrti, troje djece i deset filmova, uglavnom psiholoških studija vezanih uz fenomen nerealiziranih ljubavi i njihovih društveno uvjetovanih kompenzacija. Filmsku karijeru, preciznije karijeru filmskog redatelja pošto se daleko intenzivnije vremenom nametnuo kao glumac, Cassavetes je, presudno, dugovao garnituri tadašnjih profesionalaca vezanih za filmski festival u Veneciji koji su koncem pedesetih godina prošlog stoljeća kada je promovirao svoj prvi film Shadows (Sjene; 1959) raspoznali njegov talent, za razliku od cijelog niza američkih distributera koji su mu otkazali suradnju iako danas, godinama nakon smrti, te neovisno o primarnoj sistematizaciji unutar korpusa nezavinih autora, ima status neospornog klasika, a integralni redateljski mu opus prestižnog referentnog općeg mjesta, kada je, upravo kanonski, američki film u pitanju. Generacije filmofila vezanih hollywoodskom produkcijom pamte ga po ulogama u filmovima kao što su The Dirty Dozen (Dvanaest žigosanih; 1967) Roberta Aldricha, Rosemary’s Baby (Rosemarina beba; 1968) Romana Polanskog, The Fury (Furija; 1978) Briana De Palme, The Killers (Ubojice; 1964) Don Siegela, te mnogi drugi. Svo vrijeme vlastitog kreativnog angažmana, neovisno o odrađivanju setova, podredio je ritualima vezanim uz ovisničke navike heroinskog konzumenta sklonog alkoholnim ispiranjima želudca, što mu je uzrokovalo cirozu jetre i smrt u pedeset i devetoj godini života.

 

Beat Cinema

Naked Lens: Beat Cinema naziv je studije Jacka Sargeanta koja presudno, u domenu akademske adaptacije, izvodi iz paralelnog tour de forcea beat kulture i underground filma jedinstveni isječak proizvodnje s konceptom novoga žanra. Prvo izdanje pod etiketom Creation Booksa iz 1997. u nekoliko
je idućih redigirano, te je studija vremenom postala relevantni sveobuhvatni priručnik zadan na ovu temu. Dodatni kontributori fenomenu beat kinematografije su Tessa Hughes-Freeland, Stephanie Watson, te Arthur i Corrine Cantrill. Značajniji autori beat stimulatori iz prve genracije (konac pedesetih godina prošlog stoljeća su Robert Frank i Alfred Leslie s filmom Pull My Daisy (1959), u kojem igraju Allen Ginsberg i Gregory Corso, a narativnu strukturu izolacijom naratora definira Jack Kerouac. Naknadnom interpretacijom inicijalnog perioda izdvaja se John Cassavetes s filmom Shadows (1959), Ron Riceov rad The Flower Thief (1960), te sedimenti segmenata opusa umjetnika s filmskim pretenzijama poput Harrya Smitha i Jacka Smitha, underground autora Jonasa Mekasa, i britanskog redatelja Petera Whiteheada. Izolirani intruder kultnih obilježja je film Chappaqua (1966) Conrada Rooksa koji je prezentiran u splitskom Kino Klubu u kontekstu kratkog autorskog ciklusa. Neznatan doprinos razvoju beat kinematografije dao je i William S. Burroughs, kao i Antony Balch, Brion Gysin i Ian Sommerville, kao i neki post-punk avangardisti inspirirani Burroughsovim romanima. Moglo bi se kazati kako je najeklatantniji komercijalni izdanak ove kinematografske trase recentni opus Spike Leea. Ovim kratkim ciklusom objedinjeni su filmovi:

06.05. Robert Frank & Alfred Leslie – Pull My Daisy (1959)
Jack Smith – Flaming Creatures (1963)
Ron Rice – Chumlum (1964)
13.05. John Cassavetes – Shadows (1959)

 

Darko Duilo

 

File is not a valid image: /home/kinoklub/public_html/wp-content/uploads/2017/10/ALA.jpg
Problem detected on file: /home/kinoklub/public_html/wp-content/uploads/2017/10/ALA.jpg