Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: Daniele Cipri & Franco Maresco – Toto che visse due volte (1998)

U petak, 13. studenoga s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete pogledati film Toto che visse due volte (1998), prvi film iz trotjednog autorskog ciklusa talijanskih filmskih inovatora Danielea Cipria & Franca Marescoa koji integrira radove iz svih značajnijih faza njihove suradnje. Cipri i Maresco su autorski kodirani specifičnom potrebom za dekonstrukcijom neorealističkih tendencija. Projekcije su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati.

 

Daniele Cipri & Franco Maresco

 

Karijere talijanskih redatelja Cipria i Marescoa fundirane su 1986 kratkim video radovima i eksperimentalnim programima objedinjenim pod nazivom Cinico TV. Djelovali su u okviru javnog sektora u kulturi, iako angažirani uglavnom na društveno subverzivnoj proizvodnji, istovremeno upravljajući producentskom firmom Cinico, te kreirali zavidan broj eksperimentalnih video radova, vezanih uz tzv. subproleterski sicilijanski svijet što ga tvori plejada marginalnih likova, a koji je u njihovom autorskom rukopisu zadan daleko neposrednije, plastičnije od prikaza isforsiranog putem komercijalnih televizijskih kanala ili klasične filmske reprezentacije novije talijanske kinematografije. Ispunjeni blasfemičnim, seksualno uznemirujućim slikama i groteksnim figurama mafijaša, ti kratki radovi preadaptiraju i reverzibilno komplementiraju njihove dugometražne radove, uz neprikrivenu permutiranu potrebu za specifičnom, iako istovremeno i konvencionalno socijalnom, te nadasve
zanatskom – filmskom dozom dobrog ukusa. Radove im se može sagledati naprosto i kao bizarne freak show filmske koncepte, čemu je sklon i dio apsorbenata koji se integrira u širi korpus svojevrsne kultne sljedbe koja je nastavila regrutirati nove fanove i nakon formalnog razilaska dvojca, nakon čega su uslijedili, također zapaženi, njihovi solo projekti. Pedantniji kritičari često ističu fascinantnu beskompromisnost kojom autori oslikavaju svoje antikonformističke antiheroje, upravo kao
da vrijeme, neovisno o setovima, provode isključivo u okružju markiranom upravo takvim likovima. Njihove se radove estetski sagledava kao nesvakidašnje skladne niske pokretnih slika posve neovisne i separirane od estetskih postulata koje nameće talijanski filmski marketing i subordinirani mu masovni mediji. “Dajemo glas nijemima izražavajući neizgovorivo” – proklamirali su prigodno kontinuirano prozivani ciničari iz Palerma. Daniele Cipri ove je godine finalizirao čak šest samostalnih,
uglavnom dokumentarnih projekata, te upravo snima dugometražni igrani film Fai bei sogni (Sweet Dreams – Ugodni snovi), koji će premijeru imati na proljeće iduće godine. Radi se o dramatskom zaokretu ka specifičnoj ljubavnoj priči. Franco Maresco je početkom jeseni promovirao dokumentarni film Gli uomini di questa città io non li conosco, fantazmagorični hommage klasičnom opernom skladatelju Francu Scaldatiu. Njegov uradak Belluscone – Una storia siciliana (2014) izazvao je
tijekom premijernih prikazivanja u Italiji prvorazredni politički skandal, nakon čega kontroverzni autor povremeno zaprima i ozbiljne prijetnje smrću. Cipri i Maresco, unatoč pritiscima, ipak ne planiraju u dogledno vrijeme obnoviti suradnju. Tijekom ciklusa biti će prikazana tri njihova dugometražna filma iz svih perioda karijere:
13.11. Toto che visse due volte (1998)
20.11. Il ritorno di Cagliostro (2003)
27.11. E stato il figlio (2012)

 

Toto che visse due volte

 

Toto che visse due volte (Toto Who Lived Twice – Toto koji je živio dvaput; 1998) omnibus je sastavljen iz tri segmenta koji čine preglednu i, po pitanju dramske strukture iznimno discipliniranu, homogenu filmsku cjelinu. Paletta je seksualno devijantni seoski idiot. Zbog problema s potencijom i povremenih bolnih erektivnih poremećaja ekstremno neurotski reagira prilikom kontakata s konjima, krmcima, te
muškarcima na koje nailazi tijekom beznadnih dnevnih rutina u kontekstu aktivnog besposličarenja. Nakon što u pohode selu – tipičnoj sicilijanskoj naseljenoj guduri uronjenoj u ruralnu pastoralu koja izaziva reminiscencije na pejzaže u okolici Palerma u kojem su rođeni i odrasli Cipri (1962) i Maresco (1958) – iznenada stigne ekskluzivna transvestit prostitutka, Palettaini nagoni posve podivljaju, a njegov
image sveca nositelja društvenih tabua malog nerazvijenog sela ozbiljno biva doveden u pitanje nakon kompulzivnog nasrtaja. Fefe je homoseksualac kojega će sudbina vezati s Palettaom, star i krezub čovjek bez ugleda, no istovremeno i očajni ljubavnik kojem je nedavno smrtno stradao dugogodišnji partner. Dok mu je bdio na samrtnoj postelji Fefe je, shrvan ubojitom kombinacijom tuge i pohlepe koja ga je naglo spopala, u vlastitu korist počinio smrtni grijeh tjeran vlastitim podivljalim nagonima i zaslijepljen
ostavštinom pokojnika koja bi trebala pripasti upravo njemu. Paletta i Fefe za svoje su prekršaje kažnjeni razapinjanjem. Dok ih seljaci tjeraju silom uz brdo egzekucije na proplanku se nadzire još jedna drvena konstrukcija u obliku križa – treće raspelo koje čeka trećega grješnika. Film oslikava taman, pervertiran, groteskni univerzum unutar kojega su neugodno spetljane kreature na koje prosječno obziran gledatelj ne bi volio naići nakon što napusti projekcijsku dvoranu. Neugodni i donekle ili pak posve nekontrolirano ludi junaci Cipri – Marescove filmske farse – zli, nakazni, razroki i umaljani fekalijama gotovo da se sjedinjuju sa sveprisutnom menažerijom koju tvore štakori, kojekava gamad, te rezignirane domaće životinje. Snimatelj Luca Bigazzi stvorio je dojam cijeđenja znoja s platna zahvaljujući ustrajnom forsiranju krupnih kadrova opoćenih lica. Zahvaljujući neobičnom scenografskom tretmanu atraktivnih lokacija Toto che visse due volte je uspoređivan s Carl Johan De Geerovim bizarnim švedskim projektima za djecu s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji
u Italiji uživaju kultni status. Nametnula se i paralela s David Lynchem i njegovim eksperimentalnim debijem Eraserhead iz 1977. Radikalna dramaturgija motivirana filmskim provociranjem tabua u kombinaciji s nekonvencionalnom, dakle – tehnički inovativnom formom osigurala je redateljsko – scenarističkom tandemu etiketu pionira novog talijanskog filma u novom mileniju. Filmska priča ispričana je nizom kratkih, savršeno komponiranih kadrova, u dijalozima je jezik limitiran do neraspoznatljivosti smislenih struktura, a scenska rasvjeta je, iako skromna, izrazito atraktivna, te efektno disperzirana. Neke je kritičare Toto che visse due volte asocirao na izložbeni slide show crno – bijelih fotografija, više nego na dugometražni igrani film. Kritičarima nije izbjeglo nametanje filmske slike ruralne južne Italije kao najprljavijeg i najsmradnijeg zabrana na planeti zemlji, a u rasprave o blasfemijskim elementima projekta, uključila se i crkva, institucionalnim priopćenjem kako se radi
o – skatološkom poremećaju autorskih ličnosti. Cipri i Maresco osobno su, pak, isticali kako im je jedini relevantni uzor u periodu produkcije bio Pier Paolo Passolini, odnosno njegov uradak Il vangelo secondo Matteo (Gospel According to Matthew – Evanđelje po Mateju; 1962). U svakom slučaju, Toto che visse due volte vjerna je slika je hipokrizije zaostalog patrijarhalnog društva, te na njemu zasnovanog primitivizma koji od ljudi tvori dekadentne karikature.

 

Trajanje: 93 minute

Jezik: talijanski/sicilijansko narječje (engleski titlovi)

Država: Italija

Tehnika: crno-bijelo

 

Darko Duilo