Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Donald Richie – Retrospektiva (Set 1: 1966-1970)

U petak 22. lipnja s početkom u 20.30 h u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split možete odgledati prvi projekcijski set iz kratkog dvotjednog ciklusa eksperimentalnih filmova Donalda Richiea (1924-2013). Donald Richie za života je insistirao na profesionalnom određenju sebe kao publiciste, kompozitora i/ili likovnjaka, a vlastite je sineatske projekte (snimio ih je preko trideset, od čega je službeno pri Američkom filmskom arhivu pohranjeno šest radova) tretirao kao uzgredni hobi za koji nikada nije bio pretjerano motiviran, kako u produkcijskom smislu, tako i po pitanju plasmana. Kao ugledni japanolog i naturalizirani Japanac rođen u SAD-u, te promotor američke underground kinematografije i sveučilišni profesor (a privatno i otvoreni biseksualac), Donald Richie je ostavio neizbrisiv, moglo bi se kazati – kanonski, trag u povijesti globalne filmske avangarde. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve ostale koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Donald Richie

„…the Lafcadio Hearn of our time, a subtle, stylish, and deceptively lucid medium between two cultures that confuse one another: the Japanese and the American.“

Tom Wolfe (1930-2018)

U gornjem citatu Toma Wolfea, nedavno preminulog slavnog američkog publiciste koji je, između ostalog, zaslužan i za skript Brian De Palminog hit filma The Bonfire of the Vanities (Vatromet taštine; 1990) istaknuta je temeljna uloga Donalda Richiea (1924-2013) koji je, upravo poput grčkog apatrida Lafcadioa Hearna (1850-1904), posvećeno predstavljao lucidog medijatora konfliktnih odnosa između istočne (japanske) i zapadne (anglosaksonske) kulturne hemisfere. Donald Richie rođen je gradiću Lima u saveznoj američkoj državi Ohio, a u primarni kontakt s kompleksnom japanskom kulturnom tradicijom dospio je ratne 1942. zahvaljujući humanitarnom angažmanu pri pacifičkim savezničkim medicinskim korpusima tijekom drugog svjetskog rata. Iste je godine publicirao i svoju prvu kratku novelu naslovljenu Tumblebugs (Balegari). Nakon savezničke okupacije Japana Richie je 1947. prvi put sutupio na japansko tlo koje je prethodno samo promatrao s paluba ratnih brodova. Naselio se u Tokiju i dobio posao zapisničara u civilnom sektoru, da bi nešto kasnije postao redovni novinar, suradnik lista Pacific Stars and Stripes. Prema vlastitom priznanju japanski jezik je savladao i koristio se njime u svakodnevnoj komunikaciji s okolinom, ali ga do kraja života nije naučio ni čitati ni pisati. Fascinacija japanskom kulturnom proizvodnjom, posebice na polju filmske umjetnosti, kanalizirala je njegov medijski angažman u pravcu filmske kritike, a kao primarni izvor informacija poslužilo mu je prijateljsvo s producenticom Kashiko Kawakita (1908-1993) koja je, surađujući sa svojim suprugom Nagamasaom Kawakitaom (1903-1981) u periodu nakon Drugog svjetskog rata predstavljala ključnog promotora japanske kinematografije na europskom tlu, a istovremeno je djelovala i kao središnja distribucijska spona pri selektiranju filmskih ostvarenja zemalja starog kontinenta namijenjenih kino plasmanu u zemlji izlazećeg sunca (arhive su joj svojevremeno otvorili ugledni pariški Cinémathèque Française i neizbježni londonski British Film Institute). Zahvaljujući održavanju iznimno prisnih odnosa s bračnim parom Kawakita Donald Richie je upoznao Yasujirōa Ozua (1903-1963) što je presudno utjecalo na njegovu kasniju odluku da i sam režira filmove, iako je čitavog života sebe bio sklon isticati prvenstveno kao pisca ili kompozitora, te donekle filmskog teoretičara i likovnog umjetnika, a redateljsku aktivnost je, unatoč impresivnom opusu koji je tvorilo tridesetak (po nekim procjenama 35) eksperimentalnih filmova, održavao tek kao specifičan periodičan hobi. Nakon kratkotrajnog povratka u SAD tijekom kojeg je diplomirao tzv. liberalne ili opće studije na sveučilištu Columbia (New York), Donald se Richie krajem pedesetih godina prošlog stoljeća vratio u Japan, te počeo pisati filmske kritike za The Japan Times, tiražni nacionalni dnevnik na engleskom jeziku koji se tiska još od daleke 1897. godine. Njegovi osobni razlozi za adaptaciju na život u Japanu mogli bi se možda, striktno psihoanalitički, reducirati na činjenicu Richieve otvorene biseksualnosti koja je, kao segment konfliktnog LGBT fenomena u Americi tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća i kasnije bila iznimno proskribirana, a japanska je (pseudo)liberalna društvena tradicija, barem iz perspektive seksualnih manjina, ozbiljavala tolerantnije duhovno ozračje. No, zahvaljujući uvidu u bogatstvo i spektralnost njegovog opusa, razvidno je kako je pri intelektualnom opredijeljenju prema alternativnoj zavičajnosti najbitniju ulogu ipak odigrala radikalna prvobitna fascinacija japanskim kulturnim naslijeđem u najširem smislu. Nativnom američkom tlu vraćao se tek povremeno. U periodu između 1961. i 1965. zbog propalog braka sa spisateljicom Mary Evans (ostatak života proveo je kao samac), te od 1969. do 1972. zbog angažmana na mjestu filmskog kuratora Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Od prethodno navedenih tridesetak eksperimentalnih filmova profesionalno je realizirao svega šest naslova (ostali su pohranjeni u privatnoj ostavštini) koji tvore njegovu konvencijski prihvaćenu kinematografiju, kako navode i IMDB portal i slični izvori. Autor je preko četrdeset knjiga iz šire domene „japanologije“ s težištem na filmskim sudijama, te narator niza dokumentaraca o japanskoj tradiciji i svakodnevici, kao i prevoditelj (engleski titlovi) dijela filmskog opusa Akire Kurosawe (1910–1998). Posljednji filmski angažman bio mu je realizacija audio komentara za klasike japanske kinematografije u DVD izdanjima ugledne američke kompanije The Criterion Collection. Što se, pak, Richievog autorskog doprinosa kinematografskoj praksi tiče – i laik bi jednostavno mogao naslutiti kako se radi o vještom parafaziranju manirizama i primjeni temeljnih stilskih koordinata (u skromnijim, minimalističkim estetskim gabaritima) proizišlih iz klasične kompozicije i poetike kadra na kakve je globalna publika navikla zahvaljujući prethodnom uvidu u ostvarenja autora poput ranije navedenih Yasujirōa Ozua i Akire Kurosawe, te neizostavnog Mikio Narusea (1905-1969) koji je ujedno predstavljao i autorovog osobnog favorita među redateljima na čijim filmovima je temeljio svoje impresivne eksperimentalne kinematografske vinjete. Realizirani uglavnom bez zvuka ili s minimalnom zvučnom kulisom (bez teksta i dijaloga), te snimljeni u pravilu crno-bijelom tehnikom pomoću 16 mm kamere, Richievi su filmovi, u odmaku od prethodno navedenih ideala, izravnošću i nenametljivošću zadirali duboko do u samo ishodište filmskog medija naglašavajući pri tom esencijalne motive proizišle iz kompleksne tradicije japanskih vizualnih umjetnosti. Donald Richie je svoje radove običavao definirati kao iznimno (inter)personalne filmske koncepte zahvaljući kojima je prvenstveno oživio primarne rituale oslobađanja ljudske vrste u prirodi s težištem na konfliktu seksualnosti. Pri tome se nije libio ni od bilježenja izvitoperenih i nesputanih dječjih igara, ni od homoseksualno/biseksualnih fantazija i oniričkih vizija, a kao primarni motiv često je u njegovim filmovima prisutan fundamentalni odnos muškarca i žene koji se iz situacije prirodnog ideala ljubavi filigranski neprimjetno, u zahtjevnoj minutaži kratkog filma, razgrađuje u pravcu analize posvemašnjeg nerazumijevanja među spolovima. Iz djelomično sačuvanih sinopsisa niza opsežnih predavanja koja je održavao osamdesetih godina prošlog stoljeća na nekoliko japanskih sveučilišta razvidno je kako su, što se tiče zapadnog kulturnog kruga za koji je Japan sve do „Richievog vremena“ bio svojevrsna terra incognita, na njega su u formativnim godinama (kao suvremenici) najintenzivniji utjecaj izvršili književni klasik Truman Capote (1924-1984) i kontroverzna teoretičarka Susan Sontag (1933-2004), a studentima je kao ideal suvremene američke kinematografije u djelatnoj paksi često isticao Jima Jarmuscha (1953) u čijim je ranim ostvarenjima bio sklon uočavati brojne similarne elemente proizišle i iz vlastitog autorskog senzibiliteta. Kao gostujuće profesore na japanskim sveučilištima ugostio je, između ostalih, Igora Stravinskog (1882-1971) i Francisa Forda Coppolu (1939). Bio je presudna inspiracija japanskim vizualnim umjetnicima i eksperimentalnim redateljima Takahitou Iimuri (1937), Yoichiu Takabayashiu (1931-2012) i Nobohikou Obayashiu (1938) s kojima je 1964. (za grupni doprinos avangardnom filmskom izričaju) podijelio nagradu na kratkovjekom (svega pet izdanja između 1949. i 1974.), ali i iznimno utjecajnom, neprežaljenom belgijskom festivalu eksperimentalnog filma Knokke-Le-Zoute koji se održavao u prostorima derutnog casina u tom izoliranom gradiću u periodu božićno-novogodišnjih praznika. Ista manifestacija je omogućila prodor američke underground produkcije u Europu, Jean-Luc Goddard (1930) je na tom mjestu prvi put pogledao film Flaming Creatures (1963) u režiji kultnog Jacka Smitha (1932-1989), Yoko Ono (1933) je običavala šetati gola među posjetiteljima i izvoditi ad hoc performanse, a svoje rane eksperimente prezentirali su još i Michael Snow (1928), Charlemagne Palestine (1947), Peter Kubelka (1934), te kasnije hollywoodske vedete Martin Scorsese (1942) i uvodno spomenuti Brian de Palma, kao i mnogi drugi autori. Donald Richie običavao je apostrofirati tzv. zlatno doba američkog društveno-političkog razvoja (period od 1940ih do početka 1960ih) kao izgubljeni ideal na čijim je tekovinama, u reverzibilnoj razmjeni iskustava, bio sklon promovirati zapadnu kulturnu matricu svojim japanskim studentima, kolegama i prijateljima, a što se očituje i u lirskom aspektu njegove kinematografije, posebice kada su koncept čiste prirode (u kompozicijskoj pozadini) i rituali društvene integracije (u prvom filmskom planu) kao temeljni vizualni motivi u pitanju. Donald Richie nije bio otovreni apologet zena niti praktični budist, mada je nesuđenog nobelovca Daisetsua Teitaroa Suzukia (1860-1966) ponekad navodio kao svoga „učitelja“, a neki elementi njegove memoaristike koja nikada nije doživjela integralno izdanje, kao i sjećanja njegovih sugovornika, također daju naslutiti kako je ipak bio duboko uronjen u taj specifičan koncept doživljaja svijeta i pripadajuće mu religijske prakse. Primjerice, tijekom jednog od brojnih razgovora s američkim filmskim teoretičarem Davidom Bordwellom vješto je i spontano isprovocirao upravo školski primjer koana:

DB: Svidjela mi se tvoja knjiga.

DR: Putovao sam tri mjeseca, a napisao sam je za tri tjedna.

DB: Ja sam je pročitao za tri sata.

DR: Oduzela ti je previše vremena.

Donald Richie je, može se kazati, bio i ostao jedinstvena figura na središnjoj razmeđi globalne kulture, autor koji će ostati najpoznatiji po enormnom opiranju nametnutim ritualima smrti i efektnim studijama i vizualnim odama u slavu rituala života.

“Another country, I am discovering, is another self. I feel like Siegfried in the forest – understanding the language of the birds”

(Donald Richie)

U sklopu dvotjednog ciklusa filmova Donalda Richiea Kino klub Split prikazuje svih šest njegovih profesionalnih uradaka.

 

22.06.2018.

Boy With Cat (1966)  

Cybele (1968)  

Five Filosophical Fables (1970)

 

29.06.2018.

Wargames (1962)  

Atami Blues (1962)  

Dead Youth (1967)

SET LISTA 22.06.2018. :

 

Boy With Cat (Momak s mačkom; 1966)

Momak s mačkom snimljen je 1966. tijekom perioda kada je Richie bio aktivniji kao sineast nego kao filmski kritičar i japanolog. U razmaku od svega nekoliko godina (1962-1970) realizirano je svih šest njegovih filmova koji su ostali do danas sačuvani, mimo materijala iz privatnih arhiva koje su i dalje zatvorene za javnost. Dio vlastitog opusa autor je osobno uništio. Hibrid američke undergorund kinematografije (s ishodištem u klasičnim beat cinema praksama i razgranatim suvremenim utokama u opusima autora poput Nicka Zedda) i eksperimentalnih manirizama kultnih japanskih klasika kao što su Nobuhiko Obayashi (1938) i Toshio Matsumoto (1932-2017), ovaj petipominutni uradak idealan je intro u naš retrospektivni pregled Donald Richievog originalnog filmskog rukopisa. Kondenzirana i disciplinirano raskadrirana dramaturgija u svega jednoj sceni koja oslikava prostu, banalnu životnu situaciju, prati nastojanje snurenog i posve depersonaliziranog mladića da se uz pomoć pornografskih fotografija samozadovolji unatoč činjenici kako njegov naum prekida dokona i razigrana crna mačka. Film je naglašeno monokromatski mračan, što, uz nametljivu auralnu kulisu sastavljenu od zujanja nalik perforiranom zvuku koji proizvodi muha i disonantnih tonova klavira u neprestanom otklonu od iole suvislog kompzicijskog kanona, doprinosi atmosferi alijenacije i besperspektivnosti. Pretpostavlja se kako je dizajn zvuka za ovaj Richiev film, kao i za još neke njegove radikalne eksperimentalne projekte odradio japanski avangardni kompzitor Toru Takemitsu (1930-1996), a za pretpostaviti je kako je i kanonski eksperimentalni film Fly (Muha; 1970) u režiji vitalne ekstravagantne veteranke Yoko Ono u određenoj mjeri svojevrsna reinterpretacija/improvizacija na središnji motiv Momka s mačkom.

Trajanje: 05:32

Država: Japan

Jezik: zvučni film bez teksta

Tehnika: crno-bijelo

 

Cybele (Kibela; 1968)

Kibela je paridigamtski primjer biseksualno-aktivistički motiviranog eksperimentalnog filma koji funkcionira i kao arhivsko „blago“ u širem kontekstu pionirske queer kinematografije. Unatoč balansiranju na rubu neukusa, zbog grube eksploatacije muških analnih otvora i spolovila, te kompenzacijskih kanibalističkih/skatoloških aluzija u odnosu na žensko tijelo, zahvaljujući poslovičnom monokromatizmu (katran efekt) filmskog rukopisa Donalda Richia, ovaj kontroverzni dvadesetminutni uradak ipak ne izaziva osjećaj nelagode kod prosječnog gledatelja, za što je donekle zaslužna i groteskna uvodna baletna koreografija u kombinaciji s pozadinskim vizualnim efektom slutnje netaknute prirode. Scenarij filma osmislio je radikalni, pomalo zaboravljeni japanski umjetnik Yoshiro Kato, kameru je odradio amaterski snimatelj i povremeni Richiev suradnik Makoto Yamaguchi koji nikada nije realizirao profesionalnu karijeru, a produkciju potpisuje ekstremna umjetnička grupa Zero Jikken pod ravnanjem prethodno spomenutog Katoa koja je u širem kontekstu japanske umjetničke avangardne tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća bila najpoznatija po svojoj krilatici „Uradit ćemo bilo što!“ i brutalnim s/m performansima. Zvučnu kulisu filma čine kompozicije slavnog francuskog baroknog glazbenog damatičara Jeana Josepha Moureta (1682-1738) i njegovog nešto manje poznatog suvremenika Jean-Philippea Rameaua (1683-1764) koji je zbog subverzivnog odnosa prema nacionalnoj baštini naknadno postao jedan od prvih subjekata koncepta društveno-političke kritike Jean-Jacquesa Rousseaua (1712-1778), unatoč tome što je surađivao s Voltaireom (1694-1778) i nosio titulu državnog skladatelja. Pastoralni ritual sastavljen iz pet scena koji se simbolički odvija u neposrednoj blizini napuštenog i porušenog budističkog hrama paradoksalna je oda prirodi, kulturi i civilizaciji utemeljena na silini energije thanatosa koja efikasno i dramaturški doslijedno razgrađeno dokida iluziju o apsolutnoj slobodi isprovociranu praksama iz domene primitivnih paganskih nagona.

Trajanje: 19:43

Država: Japan

Jezik: glazbena podloga bez teksta

Tehnika: crno-bijelo

 

Five Filosophical Fables (Pet filozofskih kazivanja; 1970)

Pet filozofskih kazivanja filmski je kolaž sastavljen od skečeva iz domene radikalne patologije biseksualnih i ostalih nukleusnih alterniranja oslonjenih na fenomen seksualnih manjina i njegove manifestacije u kontekstu djelatnih praksi uspostave (spolnih) odnosa. Vinjete su dodatno klasicistički dramatizirane glazbenom pozadinom koju tvore kompozicije (ekstrakti u odabiru samog redatelja) slavnog glazbenog „provokatora“ Felixa Mendelssohna (1809-1847).  Dramaturgija filma primarno je izmještena na zapušetenu periferiju naseljenog mjesta kao afektivnu surovu metaforu rubne dimenzije drušvenih queer (LGTB) koordinata, da bi se, izmiještanjem prema urbsu (trgovi i središnje ulice) nametnula dijalmetralno suprotnom scenografijom i nizom iracionalnih ispoljavanja jednog izoliranog i neadaptiranog aktera, pretpostavljenog reprezenta sesksualne manjine. Pet segmenata vezano je labavom psihološkom potkom u pozadini koje je potreba za gradiranjem adaptacijskih mehanizama pojedinaca u okviru specifične manjinske LGTB populacije. Uradak je stilski ujednačen zahvaljujući dosljednoj ali istovemeno i inovativnoj primjeni tehničkih kompozicijskih manirizama u tretmanu kadra karakterističnih za rani japanski nijemi film i američku underground dokumentaristiku. Radi se o najdužem Richievom uratku u karijeri (film traje 46 minuta i 33 sekunde), a zaključni mu kadrovi predstavljaju lirsku intimnu codu autorovog aktivnog kinematografskog djelovanja i simboličnu naznaku budućeg relativnog izolacionizma na koji će dvije godine kasnije u kompromisu sa neispunjenom prirodom vlastite biseksualnosti neminovno pristati nakon raspada bračnog odnosa uspostavljenog u svrhu korekcije primarnog alternativnog spolnog poriva.

Trajanje: 46:33

Država: Japan

Jezik: glazbena podloga bez teksta

Tehnika: crno-bijelo

 

Ukupno trajanje programa: 72 minute

 

Darko Duilo