Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Ana Lily Amirpour – The Bad Batch (2017)

U petak 20. listopada s početkom u 20.30 h možete prisustvovati trećoj projekciji iz ovomjesečnog ciklusa New Trash Cinema. Radi se o filmu The Bad Batch (2017)  u režiji američke redateljice iranskog podrijetla Ane Lily Amirpour. The Bad Batch prezentira grotesknu socijalnu mašineriju distopijskih manijaka iz kažnjeničke kanibalske komune na preciznije nedefiniranom teritoriju SAD-a („wasteland“ oko teksaške granice), a u manjim ulogama pojavljuju se hollywoodske zvijezde Keanu Reeves i Jim Carrey. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

The Bad Batch (2017) 

Zbog odgođene kinodistribucije (nakon premijernog prikazivanja tijekom venecijanskog filmskog festivala 2016. na kojem je zavrijedio nagradu žirija film je do početka ovog ljeta bio nedostupan javnosti) The Bad Batch (Gadna rulja) arhiviran je kao produkt iz 2017. iako IMDB navodi prethodnu godinu kao temeljni produkcijski marker (zbog navedene „testne projekcije“ i pripadajuće joj relevantne nagrade). The Bad Batch drugi je dugometražni igrani film relativno mlade američke redateljice Ane Lily Amirpour (1976), podrijetlom Iranke rođene u UK. Nakon niza krakih eksperimenata od kojih su se neki poput desetominutnog animiranog filma A Little Suicide (Minorno samoubojstvo; 2012) pokazali aktraktivni širem auditoriju, debitirala je u dugom metru filmom A Girl Walks Home Alone at Night (Djevojka sama hoda kući noću; 2014). Radilo se o adaptaciji istoimenog kratkog uratka iz 2011., također u režiji Ane Lily Amirpour. Iako bi ovaj crno-bijeli filmski bastard odglumljen na perzijskom jeziku s referencama na acid westerne, undergound grafičke novele, marginalnu horror produkciju i, paradoksalno, ali razvidno – iransku novovalnu kinematografiju, pogrešno bilo s odstojanja definirati kultnim statusom (unatoč similanim reakcijama dijela kritike i publike) neupitno se radi o klasiku pulpa, a u širem kontekstu i zahtjevnije trash produkcije, nakon čega su novi autoričin cjelovečernji projekt mnogi s nestrpljenjem očekivali. Bad City, efemerna iranska urbana iluzija u koju je smještena radnja redateljičinog dugometražnog prvijenca, psihološki je, dokidanjem nacionalnih granica filmske kritike, omogućio Bad Batch mašineriju distopijskih manijaka iz kanibalske komune na preciznije nedefiniranom teritoriju SAD-a („wasteland“ oko teksaške granice). Slijedom toga može se reći kako je (iako ni na tragu sequelizacije) The Bad Batch prilično logična filmska ekstenzija produkcijski daleko nezahtjevnijeg prethodnog projekta. Ishodišni orijetiri skripte svakako su, (prvenstveno) činjenica „trumpovskih“ političkih rješenja (tzv. fizički zid i tome slično) o humanom istiskivanju „društvenog ološa“ prema pustarama gdje bi u budućnosti trebale predstavljati meksički, a ne washingtonski izvor konflikta s kriminalnim organizacijama, te trend neuravnoteženog scenografskog pop – art mahnitanja u okviru recentne hollywoodske proizvodnje. Slijedom potonjeg opći estetski dojam prizvao je kod nekih mlađih američkih kritičara (Kaitlyn Tiffany; The Verge) osjećaj sukladan odvijanju svirepih klanja u općoj atmosferi aktualnih muzičkih spotova pop zvijezda poput Lane Del Ray. Tome svakako doprinose i Keanu Reeves i Jim Carrey u uvrnutim sporednim (Carrey je odradio tek cameo) ulogama. Feminističkih odrednica je, za razliku od u A Girl Walks Home Alone at Night, daleko manje, ali je The Bad Batch nekima ostao nedorečen po rasnoj osnovi jer svi crnci koje uočite u kadru do kraja filma bivaju ubijeni. Središnja dramaturška nit prilično precizno, gotovo linearno, slijedi djevojku Arlen (Suki Waterhouse) koja po penalu biva izgnana na teritorij na kojem američka vlada više ne provodi zakone, a prognani se snalaze međusobno prema primordijalnim načelima preživljavanja. Već tijekom prvih nekoliko minuta filma postaje jasno kako specifičnim kažnjeničkim okružjem dominiraju kanibali, a Arlen se nadalje, slijedom uvodnog sraza, mora snalaziti temeljito obogaljena. Efektna, dinamična montaža „platformski“ (u video game stilu) integrira filmska iskustva sukoba antijunakinje s majkom koja se pripremala pojesti vlastito dijete, narkomanske seanse u tzv. Comfortu, oazi žrtava kanibalizma koja je osovljena na distribuciju i konzumaciju droge, te avanture u društvu Miami Mana (Jason Momoa), oca prethodno navedenog djeteta koji je u kanibalsku vukojebinu dospio jer je bio ilegalni kubanski imigant na teritorij SAD-a. Imaginacija redaeljice kontaminirala je, u pozitivnom smislu, filmsku scenografiju gomilom razvaljenih TV prijemnika, Kalašnjikov automata, kao i odjevnih i ostalih kitsch predmeta, što ovu žanrovsku mutaciju dovedenu do neraspoznatljivosti („romantična znanstvenofantastična horor drama“), uslijed komparativne analize, u konačnici pesudno definira obilježjima i statusom trash filma. Soundtrackom dominira brooklynški elektro duo Darkside, snimatelj je Lyle Vincent (pouzdani redateljičin suradnik i na prvom dugometražnom joj produktu), a budžet filma iznosio je oko šest milijuna dolara što ga čini svojevrsnim „trash spektaklom“. Film je većim dijelom snimljen na lokaciji Bombay Beach u Kaliforniji.

Tajanje: 119 minuta

Država: SAD

Jezik: engleski (s titlovima)

Tehnika: kolor

 

 

New Trash Cinema

Iz šireg konteksta relativno recentnog (2016) istraživanja znanstvenika sa odjela za praktičnu estetiku berlinskog instituta Max Planck (prezentator projekta je bio kontroverzni mladi filmofil Keyvan Sarkhosh) može se zaključiti kako je trash kinematografija koju mnogi kroničari sedme umjetnosti tretiraju tek kao neukusni balast, svojevrsni korov filmske povijesti, zapravo „elitni“ isječak sineatske produkcije koji tradicionalno intrigira upravo mjerljivo inteligentniji auditorij, temeljem čega se ova izvanžanrovska stilska odrednica perpetuirano razaznaje uviše ili manje značajnom isječku suvremene proizvodnje, a markirani radovi ponekad postižu i značajniji komercijalni uspjeh, kao i kultni status kod dijela publike. Konvencionalna obilježja trash kinematografije, koju prosječan kino gledatelj primano povezuje s niskobudžetnim horror filmovima, svakako su tzv. „shock value“ efekt kako ga je svojevemeno tumačio „pionir“ John Waters, potom izrazito autorsko opredjeljenje redatelja koje stremi u pravcu proizvodnje totalno neovisnog filma (o čemu je iscrpnu „how to“ studiju publicirao renomirani wierdo sineast Lloyd Kaufman), te nizak budžet projekata kao produkt paradoksalnog vjerovanja nekih filmskih abonenata kako, izvan okvira rasprave o filmskoj umjetnosti, manje zapravo predstavlja više kada je ludični aspekt entertainment industrije u pitanju. Naprednom analizom građe koju su sistematizirali znanstvenici s Max Plancka može se utvrditi kako gledatelji koji preferiraju trash produkciju zapravo od filma očekuju kreativni otpor uz pridruženi otklon od mainstreama koji izaziva akutna zasićenja u odnosu na što je svaka devijacija dobro došla. Naravno, nužno je (kako bi se privuklo publiku i održavalo produkcijski manir) poštovati temeljnu kulturnu matricu kada se (tehnički gledano) narativna struktura uz likovna izobličenja na tragu grotekske premeće u iskrivljenu sliku, primjerice, discipliniranog hollywoodskog svijeta, što trash kinematogafiju čini i bogatom citatološkom riznicom klasičnog filma za kojom ponekad posežu, u potrazi za relevantnim kulturnim referencama, mnogi suvremeni filmski kritičari i analitičari. Transgresivnost u okvirimapopularne kulture dodatno motivira zahtjevnije gledatelje na apsorpciju trash sadržaja, a suvremena kriza humornog iskaza u polivalentnosti tumačenja na rubu apsurda tvori idealan okvir za parcijalni remordenizam filmske komedije koja se često manifestira na mjestima na kojima ju se najmanje očekuje. Podsjetimo, iako je u tragovima trash estetika prisutna od samih početaka filmske proizvodnje (u arhivama tzv. „paganskog hollywooda“ od prije Drugog svjetskog rata najznačajnije je zastupljena u radovima Tod Browninga), inicijalni period razvoja vezan je za pedesete godine prošlog stoljeća i neodoljivi primitivizam primordijalnih filmskih znanstvenofantastičnih rješenja koja su prethodila vremenu klasične eksploatacije, sleazy produkcije i suvremenih shockera, kao i produkcijskim demarkacijama prema Z oznaci što je omogućeno zahvaljujući sve jeftinijoj učinkovitoj tehnici i tehnologiji). Prvi period zrele trash produkcije s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog soljeća koji su najtransparentnije obilježili ključni radovi prethodno spomenutog Johna Watersa obilježen je potrebom za filmskim artizmom zbog čega mu se ponekad pripisuje i marker trash art perioda, dok je tijekom drugog zrelog perioda u kome je primat Watersu preuzeo hiperprodukcijski orijentirani Lloyd Kaufman (osamdesete i početak devedesetih) zahvaljujući uhodavanju producentsko – distribucijske firme Troma polučio širu gledanost i komercialni učinak „čistog“ trash entertainmenta bez umjetničkih pretenzija. Ostatak priče svediv je na postmoderno stanje trash produkcije koju više presudno ne definira polazna naturalnost i spontanost autora, već svjesno progamiranje projekata u skladu s potrebama tržišta i procjenama o kretanju filmskih trendova. Zahvaljujući autorima poput trojca čije ćemo filmove, uz ciklusu pridruženi bonus remake klasičnog Watersovog trash hita Hairspray, tijekom listopada prikazati u Kino klubu Split, može se kazati kako je aktualno stanje trash produkcije u uzlaznoj fazi, bar kada su kvalitet proizvoda i pridružena mu gledateljska recepcija u pitanju.

Ciklus objedinjuje filmove:

New Trash Cinema

06.10.2017. Richard Bates Jr. – Suburban Gothic (2014)

13.10.2017. Jim Hosking – The Greasy Strangler (2016)

20.10.2017. Ana Lily Amirpour – The Bad Batch (2017)  

Uz Ciklus

27.10.2017. Adam Shankman – Hairspray (2007)

 

Darko Duilo