Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: – Adam Pease & Ryan Short – I’m Now (The Story of Mudhoney) (2012)

U petak 08. prosinca s početkom u 20.30 h možete prisustvovati drugoj projekciji iz četverotjednog ciklusa Grunge cinema. Riječ je o filmu I’m Now (The Story of Mudhoney) (2012) američkog dokumentarističkog redateljskog dvojca Adama Peasea & Ryana Shorta. Mudhoney iduće godine slave tridesetu obljetnicu osnutka, a istovremeno su i band najzaslužniji za globalnu promociju Seattle scene, mada su tijekom prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća donekle djelovali u sjeni daleko popularnijih: Nirvane, Soundgardena ili Perl Jama. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Adam Pease & Ryan Short – I’m Now (The Story of Mudhoney)

Mudhoney iduće godine slave tridesetu obljetnicu osnutka. Toponimno su band najzaslužniji za promociju Seattle scene, mada su tijekom prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća donekle djelovali u sjeni daleko popularnijih: Nirvane, Soundgardena ili Perl Jama. Mudhoney (Mark Arm, Steve Turner, Dan Peters i Guy Maddison) su tzv. grunge sound (mutni rifovi, mnoštvo pedala, melankolična lirika, ambijentalna reverzibilnost, aritmika, razgrađeni akordi, disonance i vokali na rubu urlika) specifično integirali u temeljni aranžmanski prostoprošireni koloplet svojih sirovih kompozicija, te ga približili tadicionalnom poimanju rock muzike, temeljem čega su pridobili i dio ciljane globalne publike koji nije bio osobito sklon tadašnjem novom zvuku i pridruženom mu pokretu kojem su, nesumnjivo i pivotalno, pripadali. Dokumentarni film I`a Now (The Story of Mudhoney) autorskog dvojca Adama Peasea i Ryana Shorta za koje se može kazati kako su principijelno, zahvaljujući nizu uspješnih projekata, zaokružili osobnu (post festum) filmsku analizu subkulturnog generacijskog fenomena devedesetih (nakon čega još uvijek čekamo njihove nove projekte), promoviran je izvorno 2012., te naknadno 2016. kao DVD izdanje (tijekom posljednje svjetske turneje banda, u sklopu koje su svirali i u Šibeniku na Superuho festivalu). Mudhoney su, zahvaljujući upavo ovom dokumentarnom filmu, postali jedinstveni primjer beskompromisnog „dirty ass r`n`r“ banda koji je, unatoč činjenici da su se od njihovih nastupa mnogima prevtali želudci, doživio klasičnu akademsku filmsku razgadnju. Dramaturški tempiran kao neposredni „in medias res“ koji gledatelje uvodi u priču o novim zvijezdama undergrounda bez prethodnih introdukcija koje bi očekivala publika neupućena u fenomen, I`am Now (The Story of Mudhoney) istovremeno je i stilski estetizirana posveta tzv. indie sceni sa koje su potekli grunge sastavi i na temelju koje je moguće govoriti o sukladnoj kinematografiji kao logičnoj posljedici i primarno uočljivom kulturnom linku na kojem se temelji i ovaj filmski ciklus u organizaciji Kino kluba Split. Transpozicijom Seattlea kao primarne kulise i „grunge zvuka“ kao idejne osovine nove nezavisne umjetničke produkcije u širi teorijski okvir mogućeg govora o naznačenoj „grunge kinematografiji“, te slijedeći situacijske postulate kako ih izlaže američka antropologinja Wendy Fonarow u klasičnoj analizi fenomena tzv. nezavisne kulture (sloboda izražavanja, dokidanje kontrole, te egzistencijalna samosvojnost neovisna o autoritetu) ovm projekcijom ujedno najavljujemo i preostale dvije: dokumentarac (1998) o washingtonskom bandu Fugazi koji su, zahvaljujući producentskom manirizmu Stevea Albinia, uspješno izmjestili grunge zvuk izvan polaznih „okova“ Seattlea (autor je njujorčanin Jem Cohen za kojeg se može reći kako je najbliži filmskom tumačenju prethodno navedenih indie postulata na kojima počiva scena s kraja osamdesetih i iz prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća), te uradak Petera Davida Ebersolea naslovljen Hit So Hard (2011), priču o groteksnoj heroini iz sjene, glazbenici Patty Schemel (band Hole) čiji je „up and down“ lifestyle (utemeljen, između ostalog, i na kokainskoj ovisnosti) idealan atropološki pandan situacije s održivim razvojem kompletne nezavisne scene prethodno navedenog razdoblja. Neposredno pred tridesetu obljetnicu osnutka Mudhoney najavljuju live album s prošlogodišnje turneje (europski nastupi), te deseti studijski album prigodnog radnog naziva Ten. Watch them, they`re sick!

Trajanje: 102 minute

Jezik: engleski

Država: SAD

Tehnika: crno-bijelo/kolor

 

Grunge cinema

Termin grunge, u američkom uličnom slangu dezignator prljavog, lascivnog, inferiornog i dekadentnog lifestylea koji se obično veže za niže ekonomske slojeve mlađih generacija, značenjski je adaptiran za potrebe definiranja specifičnog subžanra tzv. alternativnog rocka, koji je, zapravo, krajem osamdesetih i (u doba eskalacije) tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, predstavljao svojevrsnu inačicu suvremenog bluesa (preciznije – rythm`n`bluesa). Korijenski, termin je, vezano uz glazbeni izričaj, prvi koristio (1957) Johnny Burnette, tada popularni rockabilly pop singer – songwriter.  Grunge je, kao subkulturni pokret, za epicentar u formativnom periodu imao Seattle, sjeverozapadni američki grad savezne države Washingnton s nešto više od pola milijuna stanovnika, a centripetalnu osovinu predstavljala mu je nezavisna izdavačka kuća Sub Pop koja je producirala i distribuirala najvažnije radove bandova poput Nirvane, Soundgardena i Mudhoneya. Glazbeni kritičari skloni su grounge sound definirati kao bastard primordijalnog punka s aražmanskom fuzijom heavy metala i sirovog bluesa (postžanrovski koncept poznat kao nu metal nametnuo se kao logična posljedica ovakvog crossovera). Osim na glazbenu scenu svojevrsno grunge „mahnitanje“ ostavilo je posljedice i na širu kulturnu predmilenijsku matricu, ne štedeći pritom ni popularnu literaturu, likovnost i kinematografiju. Kurt Cobain (1967–1994) se kao središnja scenska figura pokreta premetnuo u novog John Lennona ili (barem) Jim Morrisona, temeljem čega je zavrijedio i biotopic Last Days (Posljednji dani; 2005) koji je režirao kontroverzni openly gay autor Gus Van Sant. Širi kontekst pokreta romansiran je i u komercijalnoj filsmkoj domeni zahvaljujući prvenstveno filmu Singles (Samci, 1992) Cameron Crowea, nakon kojega su, oslanjajući se na sineatski istovjetnu opću atmosferu mladenačke alijenacije, uslijedili: Dazed and Confused (Munjeni i zbunjeni; 1993) Richarda Linklatera, Reality Bites (Ugriz stvarnosti; 1994) Ben Stillera, Clerks (Trgovci; 1994) Kevina Smitha, The Doom Generation (Prokleta generacija; 1995) i Nowhere (Nigdje; 1997) Gregga Arakia, te, nešto fundamentalniji SLC Punk! (1998) Jamesa Merendinoa. U godinama koje slijede, izmještanjem iz primarnog glazbenog medija u koncizniju filmsku analitiku, grunge je postao marker kojim se označava tzv. nova gerilska kinematografija za koju se može kazati kako je produkt održivosti trase koju su definirali, prije svega, beat cinema autori pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, te suvremeni undergound klasici poput Nick Zedda i Richarda Kerna. Granulirana slika utemeljena na početno nejasnoj filmskoj fotografiji, neuravnoteženi montažni postupci, dugi tupi kadrovi i improvizirani dijalozi tademark su naznačene produkcije, koja je u naknadoj komparaciji usko povezana s kinematografijom autora kao što su Hal Hartley, Paul Thomas Anderson ili Darren Aronofsky. Kao primarni indie produkt koji se razvojno oslanja i na „lazy americanu“ Cassavetesa i na surovu filmsku poetiku Scorsesea grunge kinematogafija se aktualno raspoznaje prvenstveno u radovima organiziranih američkih filmskih škola kao što je, primjerice, „Mumblecore“, grupa autora čije smo referentinje radove prije nekoliko godina predstavili i kratkim ciklusom u organizaciji Kino kluba Split. Slijedeći anakronu razvojnu matricu filmskog grunge koncepta dolazimo i do autora poput Jim Jarmuscha, Stevena Soderbergha, te Quentina Tarantina i Sofie Coppole, kao i do gotovo svih klasika europskog arthousea. Ovom prilikom, u formi četverotjednog ciklusa, Kino klub Split prikazuje klasike grunge dokumentaristike, radove koji unatoč očitoj predominaciji slike nad zvukom, ipak, zahvaljujući temeljnim scenarističkim porivima i zahvatima, u središte interesa vraćaju „primalni krik generacije“ raspoznatljiv kao grunge sound.

 

Ciklusom su objedinjeni filmovi:

01.12.2017. Doug Pray – Hype! (1996)

08.12.2017. Adam Pease, Ryan Short – I’m Now: The Story of Mudhoney (2012)

15.12.2017. Jem Cohen – Instrument (1998)

22.12.2017. P. David Ebersole – Hit So Hard (2011)

 

Darko Duilo