Kino klub Split predstavlja
ponedjeljkom u 20.30h
Ciklus jugoslavenskog crnog vala
Kao svojevrstan odgovor amaterizaciji i populizaciji jugoslavenske umjetnosti početkom 1960-ih, u jeku klime prividne liberalizacije javnog života SFRJ, najprije u književnosti a potom i na filmu, javljaju se tendencije koje jugoslavensku stvarnost počinju da prikazuju u realističnijem obliku. Nastajali pod većim utjecajem zapadnih kultura, kao inicijalni oblik kritičke kulture u SFRJ, Crni talas bio je direktan odgovor na diletantizam i patetične izlive umjetnika pripadajućih klimi socijalističkog estetizma. Nasuprot službeno proklamiranim vizijama ubrzanog napretka i općeg blagostanja socijalističkog čovjeka, knjige i filmovi Crnog talasa obilježeni izuzetno pesimističnom, na momente čak morbidnom atmosferom, jugoslavensku javnost prvi put suočavaju sa
realnim životnim problemima i egzistencijalnom bijedom socijalno ugroženi(ji)h slojeva stanovništva. Demistifikacija radničke klase, kritika slabosti komunističkog režima, birokracije i korupcije postale su glavne teme filmova Crnog talasa.
Naziv Crni talas prvi su upotrijebili komunistički funkcioneri u njegovim osudama i trebao je da ima pogrdno značenje. Naziv je, međutim, prihvaćen kao žanrovska odrednica.
W.R. – Misterije organizma (1971)
Režija: Dušan Makavejev
Scenarij: Dušan Makavejev
Uloge: Milena Dravić , Jagoda Kaloper , Ivica Vidović , Zoran Radmilović , Miodrag Andrić , Tuli Kupferberg .
U dok. dijelovima sudjeluju Jackie Curtis, Betty Dodson, Nancy Godfrey
Trajanje: 87 minuta
Mlada jugoslav. komunistkinja Milena, slijedeći ideje psihoanalitičara, seksologa i bivšeg marksista Wilhelma Reicha, pokušava osvijestiti svoju okolinu objašnjavajući da klasna revolucija istovremeno mora biti i seksualna. Dok njezina prijateljica Jagoda postavke o slobodnoj ljubavi primjenjuje u praksi, Milena se zaljubljuje u sovj. umj. klizača Vladimira Iliča. Prethodeći igr. dijelu filma, odn. usporedno s njim, odvijaju se dok. segmenti o W. Reichu i suvr. amer. seksualnoj (i umj.) praksi.
U ovomu, svojemu najpoznatijem ostvarenju, Makavejev je do vrhunca doveo koncept kolažnog filma s esejističkim natruhama. U SFRJ 15 godina zabranjen za javno prikazivanje, film je u svijetu nagrađen nizom priznanja (nagrada Interfilm i nagrada međunarodne kritike u Berlinu, Nagrada »Luis Buñuel« u Cannesu) i ponajviše pridonio autorovu kultnom statusu. Polazeći uglavnom od američkog razdoblja djelovanja W. Reicha, Makavejev je razigrano-ironičnim, strukturalno anarhoidnim i citatnim načinom tematizirao rigidnost komunističkog režima odnosno konzervativnost navodno progresivnih socijalnih društava (povlačeći i paralelu između fašizma i komunizma), državne nasrtaje na individualne slobode te militantnost, rasizam i konzumerizam kao bitne sastojke suvremenog američkog društva, a ponajviše seks i seksualni užitak kao ključnu dimenziju življenja. Osim što slavi seks, film prikazuje i njegove bizarne izvedbe te ga povezuje i s nasiljem. U liku Milene zastupljena su i feministička stajališta povezana s psihoanalizom i marksizmom, dok se struktura u cjelini umnogome oslanja na iskustvo tzv. povijesne, posebice sovjetske, avangarde, a sam film ulazi među najintrigantnija ostvarenja završnog razdoblja zvučnofilmskog modernizma.
