Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Izbor iz ciklusa Hapax Legomena (1971-1972) autora Hollisa Framptona

Hapax Legomena je ciklus od sedam filmova koje je Hollis Frampton snimio od 1971. do 1972. godine, a u kojima kroz autobiografsku refleksiju neprestano propituje strukturu filmskog medija i njegove izražajne mogućnosti: Critical Mass (1971.), (nostalgia) (1971.), Travelling Matte (1971.), Ordinary Matter (1972.), Poetic Justice (1972.), Remote Control (1972.) i Special Effects (1972.). Naziv ciklusa dolazi iz klasične filologije gdje se terminom „hapax legomena“ označavaju riječi koje se u tekstovima pojavljuju samo jednom te se njihovo značenje može izvesti jedino iz konteksta i stoga nikad nije u potpunosti određeno. Neodređenost i višeznačnost odrednice su i Framptonovih filmova koji se uvijek iznova bave jezikom filmske medijske forme i čije se značenje konstruira upravo iz suodnosa strukture i sadržaja. Kod Framptona značenje ne proizlazi samo iz audio-vizualne pojavnosti snimljenih i montiranih frejmova odnosno kadrova već iz ukupnosti filmskog bića kao umjetničkog i komunikacijskog sustava.

(nostalgia) / (nostalgija) (1971.) 36 min

nostalgija) propituje odnos fotografije i filma kao dva srodna, ali istovremeno i kontradiktorna, oblika umjetničkog iskaza kojima se Frampton bavio u različitim periodima svog života i stvaranja i koje u ovom filmu svodi na jedan, istovjetni nazivnik. Kamera u statičnom kadru prikazuje jednu fotografiju položenu na električnu ploču. U tom trenutku film je gotovo identičan fotografiji. No, kada nakon kraćeg vremena fotografija počne sagorijevati događa se upravo ona modulacija koju spominje Deleuze. Izgaranje animira fotografiju istovremeno mijenjajući njezinu materiju i pretvara je u film, sliku-pokret. Dok vatra uništava vizualni sadržaj fotografije, fotografija sama postaje vizualni sadržaj filma. Istovremeno glas naratora (u ime autora tekst interpretira Michael Snow) opisuje sadržaj fotografije i anegdotu vezanu uz njezin nastanak što filmu daje oznaku autobiografije. No, opis koji čujemo nije nikad opis fotografije koju trenutno gledamo već je uvijek opis fotografije koje tek slijedi u idućem kadru. Na taj način, u asinkronitetu zvuka i slike niže se trinaest fotografija čiji je autor (osim jedne) sam Frampton. Kada gledatelj jednom shvati strukturu filma, on ima dvojaki izbor. Može usmjeriti svoju pozornost prvenstveno na sliku koja je pred njim (sadašnjost projekcije) pri čemu će mu nesumnjivo promaknuti dio opisa slike koja dolazi (budućnost projekcije) ili može pozornost usmjeriti prvenstveno na zvuk koji trenutno čuje kako bi naknadno (u sjećanju) mogao opis suprotstaviti fotografiji koja slijedi. Film se tako iščitava i kao esej o sjećanju i kao metafora o životu. Vječno balansiramo između prisutnog i anticipiranog realiteta pri čemu je nostalgija rezultat gubitka koji nužno proizlazi ne samo iz ograničenog kapaciteta naše memorije već i iz naše nemogućnosti da pojmimo svu punoću sadašnjosti dok istovremeno projiciramo (virtualnu) ukupnost budućnosti.

Poetic Justice / Poetska pravda (1972.) 31:30 min

Dok u (nostalgiji) Frampton tjera gledatelja da sam vizualizira fotografiju koju narator opisuje nasuprot fotografiji koju gledatelj vidi i koja je u tom smislu mentalna prepreka usvajanju zvučnog sadržaja) ili da memorira opis kako bi ga mogao usporediti s fotografijom koja tek slijedi, u Poetskoj pravdi gledatelj je prisiljen u mislima sam konstruirati cijeli film na temelju vizualno predočene knjige snimanja čije su stranice zapravo sadržaj kadra. Naime, kadrovi Poetske pravde sastoje se od snimki stola na kojemu se između lončanice s kaktusom i šalice kave nižu listovi papira s opisom kadrova potencijalnog filma koji gledatelj treba sam zamisliti, a u kojem se i sam pojavljuje kao glavni lik. Upute su vrlo jednostavne i jasne pa se na temelju njih u umu prijemčivog gledatelja uistinu konstruira pravi mentalni film kojeg bismo mogli opisati kao avangardnu ljubavno-erotsku dramu s elementima humora koja neposrednu inspiraciju crpi iz francuskog dadaizma i nadrealizma. Poetska pravda je i zanimljiva semiotička studija o znaku i razinama reprezentacije pojma. Kroz interakciju slike i riječi kao nositelja značenja koji sugeriraju i sadrže jedno drugo autor stvara vrlo kompleksnu semiotičku mrežu pri čemu ponovo uvodi i razinu fotografije: film tako prikazuje riječ koja sugerira film koji sadrži fotografiju koja je sugerirana kroz riječ koja je prikazana filmom. Pri tom se granica između znakova različitih medijskih formata mentalno potire i označitelji amalgamiraju u ultimativnom mediju koji je film.

Critical Mass / Kritična masa (1971.) 25:30 min

Da zvuk u filmu može dopunjavati sliku čak i kada s njom stoji u opreci i asinkronitetu, Frampton pokazuje u Kritičnoj masi, jednom od rijetkih filmova u kojima je angažirao glumce. Kritična masa prikazuje ljubavni par u trenutku svađe koja vjerojatno predstavlja ključni trenutak njihovog odnosa. Film započinje crnim ekranom uz zvučni zapis svađe koju čujemo u isprekidanom slijedu, a nakon nekog vremena pojavljuje se i slika. Frampton međutim ne dozvoljava filmu (ni svađi) da se razvije te neprestano zaustavlja kadar i zvuk i vraća frejmove unatrag, prekida ih, niže u ritmičke sljedove koji zvuče poput mucanja. Zbog namjernog usporavanja radnje što je proturječno prirodnom ritmu filma i očekivanjima gledatelja javlja se dojam mučnine i iritacije. Istovremeno ovo oslikava emotivno stanje likova uhvaćenih u verbalnu (i emotivnu) petlju koja onemogućuje razrješenje situacije niti razvoj odnosa. Bezizlaznost je potencirana i besmislom sadržaja rečenica koje se vrte u krug oko njezinog pitanja na koje on uporno odbija dati odgovor: gdje je bio? Kada se na koncu dijalog ipak uspije probiti kroz montažne prepreke, slika i zvuk se pojavljuju u potpunom asinkronitetu gdje više nije ni važno tko što govori jer se ponavlja tekst koji smo već čuli. To je potpuni raspad sustava, forme i sadržaja jednog filma i jedne veze.

Silvana Dunat