Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: Daniele Ciprì – E Stato Il Figlio (2012)

U petak, 27. studenoga s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete pogledati film E Stato Il Figlio (2012), posljednji segment trotjednog autorskog ciklusa talijanskih filmskih inovatora Danielea Cipria & Franca Marescoa koji integrira radove iz svih značajnijih faza njihove suradnje. Cipri i Maresco su autorski kodirani specifičnom potrebom za dekonstrukcijom neorealističkih tendencija. Projekcije su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati.

[…]

 

E’ Stato Il Figlio

 

E’ Stato Il Figlio (It Was the Son – To je bio sin; 2012) tragikomična je filmska vivisekcija, realizirana ekstremnim vizualnim manirom – gotovo golim objektivom digitalne kamere, s dramaturškom pretenzijom prezentacije surove životne satire koja proizlazi iz bestijalne mafijaške empatije u oniričnom okrilju institucionalnog kodeksa, na sicilijanskom uzavrelom kamenjaru gdje je mrtvo dijete ponekad gubitak manji od odlutale kokoške. Film, kao svoj prvi samostalni dugometražni uradak, potpisuje Daniele Cipri, dok je Franco Maresco, iako prisutan na setovima tijekom realizacije, formalno izostavljen s casting liste, čime je dodatno naglašena daljnja segregacija ovih dvaju osebujnih autorskih vizija kanaliziranih u kontekstu novije talijanske kinematografije. Radnja se odvija na periferiji Palerma sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Familija Ciraulo, dileri otpada s apsolutnim monopolom na ograničenom teritoriju, primitivna i smradna, živi bezbrižno do trenutka kada im najmlađe dijete nastrada u pucnjavi koju prirede plaćene ubojice. Nakon što, u ime odštete, zaprime impresivnu sumu novca kao vladinu kompenzaciju za nenadoknadivi gubitak, početna negativna računica o jednom članu familije manje (zbog čega bi u budućnosti mogli trpiti poslovi) premeće se u zbir optimističnih invensticijskih snatrenja, medu kojima prevlada odluka patera Nicole (Toni Servillo) o kupnji ekskluzivnog vozila provjerene marke Mercedes koje se, nakon nabavke, vremenom nametne familiji kao, psihoanaliticki sažeto – materijalizirana ideja slasne jabuke nad kojom i dalje neprestano cure sline. Drama zapocinje nakon što se Mercedesu kao kolektivno fetišiziranom objektu dogodi jedna ordinarna ogrebotina. Film je, kao naracija unutar naracije, prepričan iz rakursa lokalnog čudaka sa zastakljenim ocima koji tijekom svog izlaganja, kao prototip urednog građanina, čeka u redu pred poštanskim uredom da podmiri svoje račune. Ciprievi mafijaši dokidaju tipičnu predodžbu o nedodirljivim karakterima u skupim odjelima. Prljavi su, žive u arhitektonski nedorečenom socijalnom stambenom bloku, izloženi su blatu i nevremenu, a morfološki su nalik groteksnim, iako naizgled benignim pojavama poput onih iz austrijske malograđanske svakodnevice kakve portretira Ulrich Seidl, s čijim se dokumentarnim radovima tijekom promotivnih festivalskih projekcija običavalo povezivati ovaj Cipriev projekt. No, ako bi im se netko našao na putu sakupljanja lučkog otpada, od čega skromno žive uz golema zdravstvena odricanja – ubili bi ga bez imalo milosti. Za razliku od filmova koje je snimao s Marescoom, Cipri se, kada je E’ Stato Il Figlio u pitanju, uopće nije trudio pronaći nekakvo opravdanje za svoje likove, niti kod gledatelja stvarati oprečne osjećaje koji bi vodili razumijevanju radikalno portretiranih degutantnih sicilijanaca. Oni su listom apsolutno odvratni, te ne posjeduju nikakve humane kvalitete. Kako bi elemente dramaturgije razvukao u što širem luku, ističući potrebu kondenziranja sitnomafijaških trendova pred kojima je dugi niz godina nemoćna cjelokupna administrativna Italija (uglavnom zahvaljujući korupciji pravosudnog i represivnog sustava) – glumcima je naložio da se razbacuju improviziranim leksikom koji je, kada su akcenti u pitanju, kaotičan i nedefiniran, a u sebi sadrži sve patološke odlike jezičnih devijacija karakterističnih za žitelje kako Palerma, tako i Milana ili Napulja. Zahtjevi za ekstremnom ekspresijom u kadru, nekoordiniranom mimikom, te forsiranjem facijalnih grimasa, rezultirali su iluzijom o idiotima koji su se nehotimice obreli pred kamerom, koju je odradio sam Cipri, iako su u pitanju neki od najrespektabilnijih talijanskih kazališnih i filmskih glumaca. Ciprijev odnos s kamermanskim poslom, kako je prethodno potvrdio i tijekom rada na filmovima redatelja Marcoa Bellocchioa, nameće pristup sceni s visine kao svojevrsnu vizualnu parafrazu osjećaja nadolaska divinizirane pravde koji se, relativno skromno, svodi na perpetuiranje deus ex machina efekta, slijedom čega su kutovi snimanja gotovo apstraktni i neprediktabilni. E’ Stato Il Figlio je, unatoč oprečnim razmatranjima osjetljivijih kritičara koji su Cipria optužili za nehumanu filmsku deskripciju prostog puka, elementarna, ali i vizualno raskošna, posebno kada je tretman boje u pitanju, operetna grand guignol drama, zasnovana na neiscrpnom forsiranju crnog humora i šokantnih prevrata, te svjedoči jedno autentično, donekle mučno autorsko iskustvo, kao i golemu inkluzivnu energiju emitiranu u kontekstu kreativnog opetovanja potrebe za reprogramiranjem odnosa sa okolinom unutar koje je autor odrastao kao dio mase koju tako ustrajno diskretno portretira…

 

Trajanje: 93 minute

Jezik: talijanski/sicilijansko narječje (engleski titlovi)

Država: Italija

Tehnika: kolor

 

Daniele Cipri & Franco Maresco

 

Karijere talijanskih redatelja Cipria i Marescoa fundirane su 1986 kratkim video radovima i eksperimentalnim programima objedinjenim pod nazivom Cinico TV. Djelovali su u okviru javnog sektora u kulturi, iako angažirani uglavnom na društveno subverzivnoj proizvodnji, istovremeno upravljajući producentskom firmom Cinico, te kreirali zavidan broj eksperimentalnih video radova, vezanih uz tzv. subproleterski sicilijanski svijet što ga tvori plejada marginalnih likova, a koji je u njihovom autorskom rukopisu zadan daleko neposrednije, plastičnije od prikaza isforsiranog putem komercijalnih televizijskih kanala ili klasične filmske reprezentacije novije talijanske kinematografije. Ispunjeni blasfemičnim, seksualno uznemirujućim slikama i groteksnim figurama mafijaša, ti kratki radovi preadaptiraju i reverzibilno komplementiraju njihove dugometražne radove, uz neprikrivenu permutiranu potrebu za specifičnom, iako istovremeno i konvencionalno socijalnom, te nadasve zanatskom – filmskom dozom dobrog ukusa. Radove im se može sagledati naprosto i kao bizarne freak show filmske koncepte, čemu je sklon i dio apsorbenata koji se integrira u širi korpus svojevrsne kultne sljedbe koja je nastavila regrutirati nove fanove i nakon formalnog razilaska dvojca, nakon čega su uslijedili, također zapaženi, njihovi solo projekti. Pedantniji kritičari često ističu fascinantnu beskompromisnost kojom autori oslikavaju svoje antikonformističke antiheroje, upravo kao da vrijeme, neovisno o setovima, provode isključivo u okružju markiranom upravo takvim likovima. Njihove se radove estetski sagledava kao nesvakidašnje skladne niske pokretnih slika posve neovisne i separirane od estetskih postulata koje nameće talijanski filmski marketing i subordinirani mu masovni mediji. “Dajemo glas nijemima izražavajući neizgovorivo” – proklamirali su prigodno kontinuirano prozivani ciničari iz Palerma. Daniele Cipri ove je godine finalizirao čak šest samostalnih, uglavnom dokumentarnih projekata, te upravo snima dugometražni igrani film Fai bei sogni (Sweet Dreams – Ugodni snovi), koji će premijeru imati na proljeće iduće godine. Radi se o dramatskom zaokretu ka specifičnoj ljubavnoj priči. Franco Maresco je početkom jeseni promovirao dokumentarni film Gli uomini di questa città io non li conosco, fantazmagorični hommage klasičnom opernom skladatelju Francu Scaldatiu. Njegov uradak Belluscone – Una storia siciliana (2014) izazvao je tijekom premijernih prikazivanja u Italiji prvorazredni politički skandal, nakon čega kontroverzni autor povremeno zaprima i ozbiljne prijetnje smrću. Cipri i Maresco, unatoč pritiscima, ipak ne planiraju u dogledno vrijeme obnoviti suradnju. Tijekom ciklusa biti će prikazana tri njihova dugometražna filma iz svih perioda karijere:

13.11. Toto che visse due volte (1998)
20.11. Il ritorno di Cagliostro (2003)
27.11. E stato il figlio (2012)

 

Darko Duilo