Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Ciklus projekcija ‘Cinema marginal Brasil’

São Paulo, preko sedam tisuća ljudi po kilometru kvadratnom, rijetko na temperaturi ispod 30 celzija, ponekad čak i usred zime, filmski je, zarana, između velikih svjetskih ratova, izrazito latiniziran. Golemi udio talijanskih emigranata potisnuo je izvorišnu kulturnu matricu portugalske kolonije, te je nadiruća umjetnost neorealizma, u godinama koje su uslijedile, egzotično, a moglo bi se reći i vrlo bizarno, sve do pojave recentnijih trendova, uredno koegzistirala s komercijalnim hollywoodskim snovima siromašnih umjetika s presudnim iskustvom sazrijevanja i života u feudalnim favelama, okružju koje u bitnom obilježavaju rasizam, krvni delikti, prostitucija, trgovina djecom i slične rubne društvene pojave. Od filma se moglo, barem kako tako, preživljavati, prvenstveno zahvaljući, posve razumljivo, golemom tržištu, mahom sirotinji željnoj kruha i igara. Stoga ne treba čuditi kako je primarni cilj brazilskih autora bio zaraditi novac na presliku svakodnevnih matrica, životnih rituala i rutina podobrazovane svjetine koja je uživala u svom liku viđenom okom kamere, kad već nije imala dovoljno novca za nešto bolje ogledalo. Istovremeno, na starom se kontinentu ta produkcija pokazala dostatno zanimljivom pasioniranim konzumentima drugačije kinematografije, pa je tržište, uključujući naknadno i ono u SAD-u, nakon uspjeha francuskog Novog vala, prihvatilo i brazilski Cinema novo pokret, za razliku od europskog arhetipa lišen suvislijih političkih konotacija, ali produkcijski i distribucijski iznimno interesnatan industriji koja se na izostanak filmske estetike i autorstva s izbrušenim rukopisom i onako nije pretjerano obazirala, sve dok je u pitanju bio dobar profit. Cinema marginal, kako naziv sugerira, rubna je pojava, svojevrsni udigrudi (portugalski sinonim za underground), stasao gotovo paralelno s Cinema novo pokretom, ali, za razliku od njega, arogantan spram društvenih nepravdi, nihilističan, moglo bi se reći i pomalo zao u svom stremljenju prema specifičnoj estetici smeća i beznađa. I sve to u doba vojne diktature. Júlio Bressane, najpoznatiji među inicijatorima ovog trenda koji, ipak, nikada nije prerastao u formalnu filmsku školu, i dalje je aktivan redatelj, poznaje ga i hrvatska kino publika, ali iz ovog je kratkog pregleda izostavljen kako bi se osigurao prostor manje eksponiranim autorima. Andrea Tonacci djelatan je teoretičar koji povremeno režira, upravo kao i Elyseu Visconti, José Mojica Marins na filmu je bio prisutan i prije marginal faze, a do danas je opstao kao polivalentan autor sklon eksperimentu i čestim mijenjanjima stila, dok je Rogerio Sganzerla do smrti 2004. snimao vrlo umjereno, iako su mu rani filmovi odavali neosporan talent i inovativnost. Cinema marginal akteri gotovo da nemaju, ni na globalnoj razini, pandana u periodu s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Po senzibilitetu im je, možda, najbliži Kôji Wakamatsu, rođen kao Takashi Ito, izolirani stećak japanske avangarde, koji je potrebu da se filmskim argumentom inicira društveni kaos i drestrukcija otvoreno sagledavao u kontekstu svoje kreativne misije. U zraku i dalje visi njegovo retoričko pitanje – Mislite li da je to zlo?

04.11.2011.

Andrea Tonacci – Bang Bang

Izvorni naziv: Bang Bang
Godina proizvodnje: 1971.
Trajanje: 80 minuta
Jezik: portugalski (engleski titlovi)
Država: Brazil
Tehnika: crno-bijelo

Filmska improvizacija na tragu klasičnog slapsticka, epizodna dramaturgija bez čvrste osnovice s plejadom uvjerljivih, defektnih likova. Teško dokučivi simbolizam Andrea Tonaccia moguće je tumačiti iz različitih uglova, ali jedina neupitna konstanta ostaje šira vizura mjesta radnje. Groteksno interpretirani intimni prostor, koji bi, da ne funkcionira na nadrealnoj razini, predstavljao prvoklasno izvorište egzistencijalne mučnine i raspada bilo kakvog smisla.

slijede:
11.11 – Elyseu Visconti – Monstrum iz Babalooa (1971)
18.11 – José Mojica Marins – Posljednji čovjek (1971)
25.11 – Rogerio Sganzerla – Okani me se, Aranha (1970)