Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Ciklus filmova ‘Post-panic cinema’

Mouvement panique naziv je interdisciplinarnog umjetničkog kolektiva kojeg su od 1962. do 1973. predvodili Španjolac Fernando Arrabal, Čileanac Alejandro Jodorowsky i francuski Židov poljskih korijena Roland Topor. Slojeviti kaos inicijalno utemeljen na simbolizmu arhaičnog boga Pana predstavljao je presudnu kreativnu infuziju posrnulom nadrealizmu koji je u tom periodu strmoglavo stremio buržoaskom, ideološkom ponoru, dakle upravo onoj instanci koju su, primjerice, Luis Buñuel ili Antonin Artaud, koju generaciju ranije, namjeravali metaforički zatrpati zemljom i utabati. Mala buržoazija, kako su artističke pregaoce tzv. starog nadrealizma u krizi okarakterizirali paničari, doživjela je značajan šok i uskoro, barem na kratke staze, ustuknula pred razapinjanjem peradi, fingiranim likvidacijama rabina i ostalih vjerskih dužnosnika, nabacivanjem živim kornjačama u kazališnu publiku i tome sličnim trademark manirizmima radikalnih restauratora jednog posrnulog umjetničkog pravca. Iako je tijekom desetak godina postojanja kolektiva u njegovoj produkciji snimljeno i nekoliko vrlo zapaženih filmskih projekata, ono što nas ovdje zanima je naknadno otaljavanje presudnih autora od čvrste početne pozicije i njihovi samostalni sineastički radovi koji su uslijedili. Arrabal je hrvatskoj publici, barem onoj informiranijoj, vjerojatno najbliži, makar zbog pitoresknog demokršćanskog emigranta Ante Glibote koji mu je autorizirao biografiju, te kompozitora i utemeljitelja zagrebačkog Muzičkog biennala Milka Kelemena koji je na njegov libreto skladao operu Apokaliptica, izvođenu i u splitskom HNK-u. Osamdeset dvogodišnji Jodorowsky se, pak, nije presudno petljao s balkanskim emigrantima, ali su ga, zbog kompleksnih, kultnih scenarija, u žiži interesa godinama održavali domaći ljubitelji stripa, kao i svakojaki alternativci kojima je imponirala njegova, u tim krugovima široko rasprostranjena, šamanistička teorija. Topor, za sada jedini pokojnik u ovom trolistu (1938-1997), zacijelo je najpoznatiji po ulozi ludog Renfielda u Werner Herzogovom Nosferatuu (1979), ali istovremeno je bio i vrlo zanimljiv filmski scenarist. Što je od početne premise preostalo nakon sumraka paničara? Koliko je još zemlje potrebno onom ponoru s početka ove priče da bi metafora pokopala metaforu? Bilo kako bilo – ovdje je, ipak, prvenstveno i presudno, riječ o izuzetno kvalitetnoj i donekle zapostavljenoj filmskoj produkciji trojice velikih zanesenjaka koji su, zasluženo, pronašli svoje istaknuto mjesto u povijesti umjetnosti, te, zbirno i pojedinačno, postali akademska činjenica, nezaobilazna za buduće generacije.

7.10.2011

René Laloux – Divlji planet

Izvorni naziv: La Planete Sauvage
Godina proizvodnje: 1973.
Trajanje: 69 minuta
Jezik: francuski (engleski titlovi)
Država: Francuska/Čehoslovačka (Češka)
Tehnika: kolor

Roland Topor adaptirao je za potrebe snimanja ovog animiranog filma novelu francuskog pisca Stefana Wula, rođenog kao Pierre Pairault (1922-2003). Metafora klasne borbe iskonstruirana je upravo po fantasy ukusu Alejandra Jodorowskog, pa bi se moglo pretpostaviti kako su on i Topor u tom periodu, neposredno nakon raspuštanja Panica, još uvijek tijesno surađivali. Sublimna podloga za oniriju o dalekom distopijskom svijetu bila je sovjetska okupacija tadašnje Čehoslovačke, što pojašnjava koprodukcijske elemente projekta.

slijede:

14.10. – Fernando Arrabal – Groblje automobila (1983)
21.10. – Alejandro Jodorowsky – Santa Sangre (1989)
28.10. – Henri Xhonneux – Markiz (1989)