Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Ciklus filmova Jane Arden

Prije nego je odlučila raskrstiti s prošlošću i postati Jane Arden, Norah Patricia Morris bila je televizijska starleta i rado viđena atraktivna glumica u britanskim romantičnim produkcijama četrdesetih godina prošlog stoljeća. Potom se, nakon kratkog američkog filmskog iskustva, te braka i majčinstva za koje nije bila spremna, angažirala na skriptiranju light komedija, slijedom čega su joj, temeljem nekoliko godina usiljenog forsiranja plitkog humora, stradali živci i obiteljska idila. Na pragu četrdesete godine života izvršila je interpersonalnu eskapadu, ponekad tumačenu i kao nusprodukt psihičkog rastrojstva, vezala se uz djelovanje radikalnih feminističkih skupina i elitnih antipsihijatrijskih kružoka, konstruirala novi identitet, te emocionalno partnerstvo zamijenila kreativnim, zahvaljujući pomalo eksploatacijskom interesu dvanaest godina mlađeg Jacka Bonda, redatelja i producenta koji će upamćen ostati uglavnom po tome što se njegovo ime usiljeno kočoperi tijekom najavnih i odjavnih špica gotovo svih njenih filmova. Autorizirala je knjigu You Don’t Know What You Want, Do You? ( Ti ne znaš što želiš, zar ne?, 1978), koja nema direktnih dodirnih točaka s filmskom teorijom i praksom, ali se nametnula kao antipsihijatrijski klasik komparativno sukladan R.D.Laingovoj zbirci lirskih mentalnih antinomija Knots (Čvorovi, 1970), što je na polju psihijatrijske znanosti ekvivalent filmskog poređenja s ličnostima poput Stanley Kubricka ili Alfreda Hitchcocka. Nedovoljno revaloriziran nenamjenski kompozitorski rad priskrbio joj je nekoliko enciklopedijskih natuknica koje sugeriraju senzibilitet blizak George Gurdijeffu, grčko-armenskom mistiku, kompozitoru snova i egzistencijalistu koji je zagovarao pseudodijalektičko pobijanje činjenice sebstva. Filmski stil joj je snolik, eksperimentalne je naracije i naglašene meta potrebe da se objektivom kamere pronikne što dublje u svijest aktera unatoč vrlo intenzivnoj površinskoj dinamici, zbog čega su je glumci tretirali kao tešku i zahtjevnu autoricu, pa je ponekad posezala za naturščicima, uglavnom poznanicima iz neposredne okoline. Opus bi joj se u cijelosti, estetski i intencijski, mogao smjestiti negdje na razmeđi opusa Kennetha Angera i Maye Deren, s kojima je dijelila i neke rubne biografske orise, frustracije, sklonosti ekscesu i destrukciji…Za razliku od Angera nije bila kontaminirana transcedentalnom manijom koja suštinski poništava smisao filma, a u odnosu na Derenovu, dijametralno suprotno, njen je feministički gard bio neugodan i ekstreman. Jane Arden je izvršila samoubojstvo 1982. u pedeset i petoj godini života. Prošle godine, iz ruralne okolice Darlingtona, posmrtni su joj ostatci prebačeni na londonsko groblje Highgate. Sva prava na njenu ostavštinu posjeduje umirovljeni Jack Bond, danas minorna figura s neznatnim televizijskim angažmanima, koji vise nema nikakve veze s filmom, ali i dalje uspješno kapitalizira sentimentalni koncept svoje mladosti. Taj koncept posve je neovisan od autentičnog osjećaja tragično stradale umjetnice, te eshatološki kodiran tek za potrebe, uglavnom britanskih, studenata filma i videa s poslovično naglašenim afinitetom prema autorima rubnih životopisa.

 

Protu-sat

Izvorni naziv: Anti-Clock
Režija: Jane Arden i Jack Bond
Godina proizvodnje: 1980.
Trajanje: 96 minuta
Jezik: engleski (engleski titlovi)
Država: UK
Tehnika: crno-bijelo/kolor

Ova dugometražna eksperimentalna filmska potraga za izgubljenim vremenom i socijalno održivim identitetom posljednji je relevantni autorski uradak Jane Arden. Kombiniranjem klasične filmske s alternativnom video tehnikom koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća doživjela intenzivnu ekspanziju, te inteligentnim izmještanjem izražajnih sredstava karakterističnih za jednu formu u drugu, koja, u kontekstu standardnih produkcija, uglavnom ne trpi tu vrstu intervencije, autorica je formirala nadrealni amalgam misterioznih, zastrašujućih i, prvenstveno, uzbudljivih mogućih svijetova zasnovanih na osobnim strahovima, za koje je duboko vjerovala kako su u pitanju, zapravo, bolesti vrste. Tim s kojim je realizirala ovaj projekt neposredno se nakon prvih prikazivanja u cijelosti posve distancirao od fenomena filma, izuzmemo li donekle notornog Sebastiana Savillea, promotora psihoaktivnih kemijskih supstanci, koji je naknadno snimio nekoliko programatskih dokumentaraca o svojim omiljenim narkoticima.

 

Slijede:

12. 10. – The Other Side of the Underneath (1972.)

19.10. – Separation (1968.)