Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Lav Diaz – Leptiri nemaju sjećanja (2009)

U petak 02. veljače s početkom u 20.30 h u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split možete prisustvovati prvoj projekciji iz kratkog dvotjednog ciklusa filmova nezavisnog filipinskog redatelja Lava Diaza. Riječ je o filmu Walang Alaala ang mga Paru-paro (Leptiri nemaju sjećanja; 2009). Iako su Diazovi filmovi uglavnom maratonske minutaže, za ovu priliku smo odabrali rad koji (i to u “directors cut” verziji) traje samo 61 minutu. Učinili smo to imajući na umu moguće prigovore o dužini trajanja projekcije, a zahvaljujući pomnom odabiru gledatelji će, unatoč restriktivnoj selekciji, ipak steći uvid u posve reprezentativan isječak autorovog kompleksnog i kontroverznog opusa. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Lav Diaz

Lavrente Indico Diaz (1958), nezavisni filipinski sineast s pomalo nezahvalnim statusom principijelnog umjetnika beskompromisno oslonjenog na tradicionalnu koncepciju poimanja filmske naracije karakterističnu za „slow motion“ model usvajanja dramaturškog komplota kako ga, temeljem konzervativne tradicionalne kulturne matrice, nameće i prosječan (ne nužno zaostao) Filipinac – zbog čega mu se filmovi počesto premeću u višesatne sage – unatoč tako konfliktnoj kulturnoj premisi u kontekstu koje koje se i plasirao kao najistaknutiji nacionalni redatelj srednje generacije, ipak uvijek iznova animira i međunarodnu (mahom festivalsku) publiku zahvaljujući neospornom talentu koji startno naizgled praznu prostornu dimenziju kadra, vješto manipulirajući fenomenom crno – bijele filmske fotografije, premeće u jedinstvene atrakcije na temelju kojih nije teško konstruirati estetski ekvilibriji čak i kada su dijametralno sukobljene frakcije filmofila u pitanju. Povodom promotivnih prikazivanja Diazovog filma Ang Babaeng Humayo (Žena koja je otišla; 2016) koji je, osim venecijanskog Zlanog lava, zavrijedio još dvadesetak formalnih festivalskih nominacija, značajan prostor karizmatičnom autoru ustupili su i hrvatski mediji, a trend je, povodom još jednog Diazovog uspjeha iz iste te godine (film Hele sa hiwagang hapis tj. Dan pred kraj osvojio je nagradu Alfred Bauer na filmskom festivalu u Berlinu) začeo riječki Novi List u formi razgovora s redateljem koji je koncipirala novinarka Zvezdana Pilepić. U navedenom interviewu koji možete pronaći na webu (http://www.novilist.hr/Scena/Film/Lav-Diaz-Radim-filmove-s-jednim-ciljem-da-napravim-umjetnicko-djelo) Diaz obrazlaže svoj stvaralački kredo o filmu kao umjetnosti po nuždi, raspravlja o kompoziciji i formi kadra, te demontira određena scenaristička rješenja temeljem kojih mu se produkcijski nameću relativno iscrpljujući projekti u finalnom trajanju i do deset sati. Lav Diaz rođen je u mjestu Datu Paglas u filipinskoj pokrajini Cotabato. Filmom se bavi od početka devedesetih godina prošlog stoljeća nakon epifanijskog obrata uzrokovanog efektom koji je na njega ostavilo studijsko razmatranje klasika Maynila sa mga kuko ng liwanag (Manila u raljama svjetlosti; 1975) u režiji slavnog Lina Brocka (1939–1991). Do tada je bio posvećen studiju ekonomije i prava. Lirski likovni elementi utemeljeni na primarnoj fascinaciji prethodno navedenim prauzorom njegovog kinematografskog opusa s vremenom su sustavno dograđivani socio – političkim podkontekstima, prvobitno onima selektivno povijesne provenijencije, a potom i kompleksnim fenomenološkim amalgamima univerzuma suvremenog filipinskog društva u raskoraku s tradicijskim zahtjevima koji sputavaju, ali istovremeno i estetski reprogramiraju ponekad mučnu filipinsku društveno – političku svakodnevicu. Može se kazati kako su Diazovi filmovi, izuzmemo li dokumentaristički isječak opusa – žanrovski gledano – listom svojevrsne socijalne drame, ponekad izmještene u bliži ili dalji povijesni kontekst. Temeljem vlastititog tumačenja njegovi radovi unatoč maratonskoj minutaži održavaju koncentraciju kod publike zahvaljujući silnim intervencijama u odnosu na prvobitni skript, do kojih dolazi tijekom snimanja kako bi se tehnički održao koncept neprekinute montažne filmske iluzije. Karakteri i pripadajući im dijalozi tako prolaze kroz specifičan oblik „work in progres“ mutacija zbog čega Diazovu kinematografiju odlikuju i nesvakidašnje šarmantni aspekti amaterskog filmskog postupka koji komparativno zazivaju čitav niz atraktivnih školskih primjera iz domene klasične avangarde: od kultne francuske grupe Zanzibar do postjarmuschovskih američkih nezavisnih autora. Diaz ovakve komparacije tumači svojom autorskom improvizacijskom potrebom koju pozitivno disciplinira prethodno zadanim i iznimno jasnim temeljnim parametrima produkcije, zbog čega mu je prosječan kadar u principu prilično kompaktno zatvoren, ali istovremeno i senzacionalno dinamičan (slično se izražavao i kultni portugalski redatelj João César Monteiro). Kako bi ispunio maksimalistički vremenski zahtjev i zadovoljio ostale odrednice svog filmskog stila Diaz na pojedinim projektima u realizaciji provede i po nekoliko godina, primjerice – na filmu Ebolusyon ng Isang Pamilyang Pilipino (Evolucija jedne filipinske obitelji; 2004) radio je više od deset godina, i to uglavnom paralelno s drugim autorskim projektima. Dobitnik je 39 respektabilnih filmskih nagada, te stipendist i počasni doktorant niza relevantnih međunarodnih akademskih institucija, kao i jedan od suradnika pri kratkovjekoj filmskoj akademiji Bele Tarra u Sarajevu.

„We’re labeled ‘the slow cinema’ but it’s not slow cinema, it’s cinema. I don’t know why … every time we discourse on cinema we always focus on the length. (…) It’s cinema, it’s just like poetry, just like music, just like painting where it’s free, whether it’s a small canvas or it’s a big canvas, it’s the same..“

(Lav Diaz)

 

Lav Diaz – Walang Alaala ang mga Paru-paro 

Kao što je u prethodnom tekstu naznačeno, Lav Daiz je sineast epskih proporcija. Njegovi filmovi u prosjeku su daleko duži od uratka kojim otvaramo ovaj kratki dvotjedni autorski ciklus u organizaciji Kino kluba Split. Film Walang Alaala ang mga Paru-paro (Leptiri nemaju sjećanja; 2009), i to u „directors cut“ verziji koju ćemo prezentirati traje samo 61 minutu. Ne samo na osnovu trajanja filma (što ipak nije iznimka kada je Diazov opus u pitanju), već i temeljem uvida u dramaturšku integraciju filipinskih iseljenika kao scenarističkog okidača dramskog zapleta (primarna nositeljica radnje Martha naturalizrana je kanađanka filipinskih korijena) jasno je kako je u pitanju svojevrsni eksperiment na tragu intezivnije fuzije tradicije filipinskog filma (i „slow motion“ filmskog koncepta općenito) s nametnutim tempom izlaganja (površnošću, moglo bi se ironično kazati) kojem „robuje“ zapadna filmska produkcija. Konačni produkt nesvakidašnjeg auorskog kompromisa, koji prije svega predstavlja kompromis s doktrinom filma kao umjetničkog koncepta, lirski je zbir prilično statičnih fotografskih vinjeta lišenih potrebe za krupnim planom (Diazov trademark) koji na momente priziva kinematografiju Jeana Eustachea (1938–1981), kao i, primjerice zbog „prljavog“ tretmana zvuka, cijelog niza američkih nezavisnih autora proizišlih iz filmskog produkcijskog pretinca koji je svojim djelovanjem presudno formatirao John Cassavetes (1929–1989). Dakle, Martha (igra je nepoznata Lois Goff kojoj je ovo jedina relevantna filmska uloga) je mlada žena koja se iz Kanade vraća na Filipine gdje je odrasla, i to u nadi kako će, zbog aktiviranja rudnika zlata, socijalna slika egizstencijalnog ishodišta biti izmjenjena u odnosu na onu zbog koje je iselila, te zatiče, suprotno svom nadanju, dodatno eksploatirani teritorij koji su investitori iscrpili i napustili i dodatno posijali siromaštvo u krugu njenih najbližih (majke i brata). Prijatelji iz djetinjstva, iako i dalje donekle privrženi, dodatno razaraju Marthine ideale u pravcu ozbiljenja nove fatalne zavičajne traume. Diazova filmska intervencija sjajno deskribira moralni krah lokalne filipinske zajednice zasnovan na „easy money“ idealu, kao i ekološko – estetsku devastaciju koju uzrokuje stihijska, neplanska industrijalizacija, a u liku Marthe konstruiran je i ideal „čiste žene“ koja u tragičnom raspletu postaje neadekvatni ali i funkcionalni subjekt – objekt u pravcu kojega će se zalomiti nekontrolirani, iracionalni ispadi bijesa i destruktivnog očaja okoline. 

Trajanje: 61 minuta

Država: Filipini

Jezik: tagalog/engleski (engleski titlovi)

Tehnika: crno – bijelo

 

Darko Duilo