Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija filma: Liliana Cavani – I Cannibali (1970)

U petak, 15. travnja s početkom u 20.30 h u prostorijama Kino kluba Split možete prisustvovati projekciji filma: Liliana Cavani – I Cannibali (1970). Radi se o trećoj projekciji iz ciklusa Kanibalizam na filmu. Kinematografija kanibalizma, alternativno raspoznatljiva kroz kanibalsku horror produkciju, suboordinirana je i derivirana iz eksploatacijskog filma predominantno pripisivanog talijanskim redateljima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj travanjski ciklus Kino kluba Split donosi nekoliko manje poznatih, avangardnoj filmskoj produkciji pripadajućih uradaka. Projekcije petkom u Kino klubu su edukativnog karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli.

 

 

I Cannibali

Druga kolaboracija Liliane Cavani i kompozitora Ennia Morriconea, film I Cannibali (The Cannibals – Kanibali; 1970), modernistička je adaptacija klasičnog Sofoklovog dramskog teksta. Morricone i Cavani prethodno su surađivali na filmu Galileo (1968). Nakon krvavog revolucionarnog prevrata kao početne premise temeljem koje dramaturška nit nadalje logično, gotovo linearno, slijedi redateljičin distopijski refleks, na ulicama Milana ostala su razbacana mrtva trupla pobunjenika. Iako policija brani njihovo sahranjivanje, Antigona, neustrašiva mlada djevojka, uporna je u potrazi za mrtvim tijelom svog brata, unatoč savjetima i upozorenjima sestre Ismene i njenog zaručnika Haemona, sina jednog od generala koji su, zahvaljujući prevratu, preuzeli vlast. Tijekom potrage Antigona susreće lutalicu Tiresia koji joj se počinje obraćati nepoznatim jezikom koji prodire u Antigoninu podsvijest. Nakon što je otpravi do bratovog joj leša, te ga zajedno sahrane izvan grada, Tiresi joj predloži ukopavanje ostalih stradalnika, ali njegovu inicijativu naglo prekida njihovo nenadano hapšenje. Tijekom agresivnog islijeđivanja Antigona se brani šutnjom, a Haemon, u međuvremenu, intervenira kod svog oca kako bi osigurao oslobađanje.
Nakon što se odluči i sam pokapati leševe žrtava, Haemon također biva uhapšen i zatvoren. Nakon oslobađanja, Tiresia nastavi potragu za zatočenom Antigonom… I Cannibali funkcionira kao radikalna politička alegorija, čijom ekspresionističkom scenografijom dominira Pierre Clémenti u ulozi Tiresia. Konvencionalna filmska kritika nije imala razumijevanja za film, iako je u kratkom roku stekao kultni status, presudno nakon premijernog prikazivanja na New York film festivalu, respektabilnom sajmu međunarodne filmske avangarde. Ennio Morricone često je isticao ovaj soundtrack kao jednu od svojih najuspješnijih filmskih partitura, iako je, prema temeljnim odrednicama, zvuk ponekad ekstremno dislociran od slike, te priziva paradoksalnu atmosferu spaghetti westerna. Klasični dramski predložak je adaptirao Italo Moscati, koji će četiri godine kasnije, iznova surađujuči s Lilianom Cavani, autorizirati i
skript redateljičinog remek-djela Il portiere di notte (The Night Porter – Noćni stražar; 1974).

Trajanje: 88 minuta

Jezik: talijanski (engleski titlovi)

Država: Italija

Tehnika: kolor

 

Liliana Cavani

Talijanska redateljica Liliana Cavani (Carpi, 1933/35/37; gospođa još uvijek taji svoju starosnu dob), veteranka europske eksperimentalne kinematogafije, diplomirala je klasične studije (specifična interdisciplinarna platforma koju njeguju talijanske visokoškolske institucije) na sveučilištu u Bologni, da bi se početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća izmjestila na Centro Sprimentale di Cinematografia (Institut za eksperimentalnu kinematografiju), kako bi realizirala svoje prve sineatske projekte, ozbiljene zahvaljujući prethodno sklopljenom ugovoru s nacionalnom TV kućom RAI. Igrano-filmskim dugim metrom debitirala je 1965. autorizirajući romansiranu filmsku biografiju sv. Franje Asiškog (Francesco d’Assisi) koja je dočekana kao specifični kulturni manifest upravljen u smijeru degradiranja katoličanstva,što su joj zamjerili mnogi apologeti institucije, kao i neki od kolega filmskih redatelja sklonih institucionalnom poimanju filmske umjetnosti. Njen idući film – Galileo (1968) tematizirao je konflikt inteligencije i centara moći, dvaju nezaobilaznih, središnjih fenomena kada je rasprava o financiranju filmske proizvodnje u Italiji u pitanju. Nakon premijernih prikazivanja njenog trećeg dugometražnog filma I Cannibali (The Cannibals – Kanibali; 1970), svima je bilo jasno kako Liliana Cavani postaje prva dama suvremenog talijanskog filma, a nadasve pripadajućeg mu isječka koji reprezentira eksperimentalnu nacionalnu kinematografiju. Svoje neprijeporno remek-djelo, film Il Portiere di notte (The Night Porter – Nočni stražar, 1974), specifičnu filmsku oniriju o sprezi nacizma i nesputane ženske seksualnosti, relizirala je kao psihoanalitički filmski pamflet, temeljem kojeg je definirala i svoje buduće filmske projekte u kojima je u dramaturškoj razgradnji kao temeljna os zaživio (u prirodi netaknut, ali socijalno agresivno dokinut) odnos muškarca i žene na kojem se temelji misterij ljubavi među spolovima. U poznim godinama još dva puta je tematizirala biografske orise iz života sv. Franje Asiškog (Francesco, 1989; Francesco 2014), ovog puta uz angažman Mickeya Rourkea, hollywoodskog divljaka iz osamdesetih godina prošlog stoljeća (prva produkcija), te Rutgera Hauera u ulozi svečeva oca (recentnija produkcija). U postprodukciji joj je film Death is for the Living (Smrt je za one koji žive), svojevrsni, kako je sama najavila, filmski testament kojim će se oprostiti od publike i struke, te napokon povući u odavno zasluženu mirovinu.

 

Kanibalizam

Kinematografija kanibalizma, alternativno raspoznatljiva kroz kanibalsku horror produkciju, suboordinirana je i derivirana iz eksploatacijskog filma predominantno pripisivanog talijanskim redateljima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Subžanr je impresivna kolekcija grafički nasilnih filmova koji autorsku distancu od kanibalskih poriva uglavnom održavaju iluzijom o primitivnim, na razini kamenog doba zaostalim, divljacima koji naseljavaju azijske ili južnoameričke kišne džungle. Osim primarno zadane poveznice radove uglavnom povezuje readateljska potreba za šokantnim, realističnim i, po potrebi, pornografskim impresijama. Uključuje improvizirane torture, silovanja i nasilje nad životinjama. Kanibalski je jedini filmski žanr, nakon čistog pornografskog, koji je izazvao marketinške dileme pri filmskoj industriji. Prvobitni razvoj kinematografije kanibalizma, poznih šezdesetih godina prošlog stoljeća, omogućio je similarni subžanr poznat kao Mondo, koji je integrirao dokumentaristiku s reprezentativnom potrebom isticanja održivih taboo matrica širom svijeta. Umberto Lenzi je obično prva asocijacija kada su redatelji kanibalskog žanra u pitanju. 1972. sinimio je film Il paese del sesso selvaggio (Man From Deep River). Trend je zatvorio, ostavljajući dovoljno interesa i produkcijskog prostora za povremene revitalizacije, te reprogramiranja programa, prvenstveno američkih kino dvorana, Antonio Climati s filmom Natura contro (distribucijski engleski prijevod The Green Inferno) 1988. godine. Najpopularniji uradak klasičnog perioda svakako je Cannibal Holocaust Ruggeroa Deodatoa snimljen 1980. Ovaj travanjski ciklus donosi nekoliko manje poznatih, avangardnoj filmskoj produkciji pripadajućih uradaka. Ciklus objedinjuje filmove:

01.04. Susan Sontag – Duett för kannibaler (1969)
08.04. Manoel de Oliveira – Os Canibais (1988)
15.04. Liliana Cavani – I Cannibali (1970)
22.04. Nelson Pereira dos Santos – Como Era Gostoso o Meu Frances (1971)

 

Darko Duilo